Slika (kratka priča iz starog arhiva)

Ovdje ću objavljivati jednu priču koju sam nekada napisao. Objavljivat će se jedno po jedno poglavlje. Izvinjavam se zbog eventualne gramatike ili pogrešno otkucanih riječi- pokušao sam da pregledam ali uvijek nešto izmakne.

03.04.2017.

Druge priče

Za one koji žele i mogu, na dva bloga objavljujem priče na engleskom. Letters for Mr. Altman je priča o univerzitetskom profesoru koji živi naizgled normalan život dok jednoga dana ne počinje dobivati pisma koja piše jedina osoba koja dijeli njegovu mračnu tajnu. Blog se nalazi na adresi http://lettersformraltman.blogspot.de/ Do sada je obljavljeno devet poglavlja pa će se nastaviti uskoro. Drugi link su kratke price objavljene bez prekida. Pored toga se ugura pokoji esej. adresa je http://fromtheoldfolders.blogspot.de/

15.03.2017.

Druge priče

Pošto povremeno pišem i na engleskom, te priče možete pročitati na slijedećim linkovima: - - - Letters for Mr.Altman Univerzitetski profesor gospodin Altman dobiva pisma od njemu nepoznate osobe koja ga poznaje bolje nego što on misli. Dok pokušava da otkrije pisca, on istovremeno treba da se bori da zadrži tajne koje sada mora da dijeli. Priča se objavljuje u dijelovima. http://lettersformraltman.blogspot.de/ - - - KRATKE PRIČE Kolekcija starih priča koje su napisane davno ovdje se objavljuju jedna po jedna u kompletu. http://fromtheoldfolders.blogspot.de/

15.03.2017.

15 (kraj)

Tu si- pomisli, kao da je uopšte tražio. Onda pomisli da je ona možda trazila njega. Htio je da stane pored žene u šeširu i da joj pogleda u lice ali sada ni to nije bilo važno, koga bi prepoznao ako ikoga? Još ljudi se skupi u red čekajuci crveno svjetlo, Dario osjeti masu kako se nagomilavala. Pogledao je na desno ali Alena nije bilo. Pored njega stajao je čovjek u sakou, sa naočalama, visok. Alena nije bilo ni sa drge strane a iza njega pogled su mu zaklanjala druga lica. Počeo je da ih prepoznaje. Jedno je bilo ono koje ga je gledalo, čovjek je sada gledao ispred sebe ali kad primjeti da je on sada posmatra spoji pogled sa Darijovim pa ga odvoji vjerovatno pomislivši da je Dario skrenuo sa pameti. Ko drugi gleda u nepoznatu osobu sa znatiželjom. Dario pogleda na drugu stranu, grupa ljudi je postajala veća a on u toj grupi malan i bezznačajan i sam. Sve više koraka su se skluplaji oko njega dok mu nisu na sve strane zaklanjali vid. Sada je vidio tek dovoljno da još spred sebe vidi put i kad ga pogleda svjetlo na semaforu se promjeni i masa krenu, Dario sa njima. I dalje je bio miran, nezainteresiran za više osim lica koje je malorpije gledao dovoljno da bude siguran da je ono to lice, lice sa slike. I bilo je. Sada kako su se kretali obuzeo ga je osjećaj tjesnoće , ali ju je potiskivao i pokušao da se uklopi u masu, da se prepusti pokretima. Ubrzo dva vala se sudariše na sredini ceste i ljudi se pomješaše svako u svom pravcu naspram drugog vala, svako za sebe. Osim udaranja cipela i patika koje je već čuo, u snu, neko se nasmija ali izvan njegovog vidokruga. Dok je šetao osjećao je prvo da nema drugog izbora, ali kada su se dva vala sudarila, on se nađe u vjetrometrini, u potrazi za svojim stadom, u želji da bude dio svog dijela ove prepirke i da se kreće zajedno sa njom. Kad je već prešao na rugu stranu i zakoracio na trotoar preko male stepenice, ljudii se razbježaše skoro u trenutku na sve strane i dok Dario pogleda oko sebe crveni šešir bio je već daleko na drugoj raskrsnici koja je sjekla put koji se sa njegovim križao pod pravim uglom. Sako je išao drugom dužinom puta, a poznatog lica nije bilo. Vidio je sivu majicu među nekoliko ljudi koji su išli, majicu krakih rukava ali oni nestadoše samo što mu se vid zakloni iza prolaznika i nestade. -Buraz.- reče Alen. Stajao je nekoliko koraka ispred njega. Dan je ponovo bio vedar, zrak nešto lakši za disat. Nestala je klaustrofobija, ili ono malo što je od nje bilo. -Tu sam.- reče on ponovo polu okrenut prema njemu. Alen je još stajao gledao prvo u njega kako bi mu dao doznanja da je primjećen a onda oko sebe. Još je bio mahmoran, još ga je glava bolila, ali slabo, bio je slobodan od grupe i usamljen. Imao je osjećaj kao napušteno štene čija je grupa zajedno sa majokm iznenada nestalo u pari a ono ostavljeno da se samo snađe. Bio je prestravljen na trenutak, obuze ga slabost i onda dođe trenutak odluke. -Ej, izvini, nisam dobar, moram da idem.- I okrenu se i ponovo prođe cestu dok je zeleno blicalo, i pripremalo se crveno. -Hej.- rece Alen i krenu za njim. -Jesi dobar?- upita ga kad ga stiže. Išli su brzo malorpije, sada zamalo trčali. -Nisam. Moram se vratit u stan trebam nešto. -Šta? -Trebam leć. -Jesil dobar, hoš skapat sad ovjde. -Jok, jebiga izvini, moram da pičim. -Nista.- rece Alen i pruzi ruku –Odo ja dole da se ne vraćam sad.- Dario se rukova i tek tad ga pogleda u oči. Alen zastade u mjestu i Dario nastavi opet gledajući sebi u noge, hodao je brzim dugačkim koracima, svako malo podskakujući kao u trku koji se zagrijava. Bio je blijed, Alen primjeti, i znojav, i pogrbljen. Njegove oči su bile kao dva zrna u snjegu, sa nešto kose iznad koja je bila počesljana u stranu i tako još više otkrivala blijedo čelo. -Prezivit ce.- pomisli i okrenu se da se vrati u grad. Alen ponovo nazva Marija i on se složi da doleti ranije. Sjeli su u kafić u kojem su sjedili dan prije i naručili, Alen kafu, Mario pivo. Mario: -Gdje je dario? Alen: - Nije mogo doć, došo na pola puta i nešto priblijedi pa se vratio. Mislim da ga piva muči. -Pa nije se puno popilo. -Ma hajd znaj, popilo se, ne bi me čudilo da je završio piće što je ostalo. Reko je da se ispovraćo. -Mozda mu se prisralo. Zna čovkjeka presjeć kad se mahmura. -Ma ja, al hajd, jebat ga, nek odleži, bit će dobar. -Ma ja. A Sanjin? -Neće ni doć. -Jebat i njega. Njih dvojica se nasmijaše. Sjedili su nešto više od poa sata pričajuci o stvarima koje su davno već presli, i o mogućnostima odlaska iz ove rupe u neku bolju državu, priča u kojoj je Mario uživao i bio pun potencijala. Alen se uglavnom slagao, kao sa većinom razgovora koje je vodio, razmišljao bi u pozadini, dok je klimao glavom i izbacivao povremeno 'jah' i 'ma ja' 'tako ti je to' kad god bi priča uthnula. Zatim bi otpio piće i čekao sljeeći monolog, što je najčešće bilo. Ovaj put je u pozadini kontao o Dariju, da li da ga ode posjetit poslije, ili da ga pusti da spava. Činio se čudnim, napaćenim, nenaspavanim, sa teretom čovječanstva u očima. O istome je razmišljao u povratku jer je Mario išao suprotnim putem pa se on istim vraćao sam. Išao je polako, da kupi sebi vremena da razmisli i da pusti Dariju vremena da odmori ako baš bude spavao. Vani se ponovo oblačalo, kao da su stari oblaci produžili da se napune a drugi, puni počeli da dolaze. Popeo se uz stepenište i pozvonio. Nije bilo odgovora. Pozvonit će još jedonom i otić. Tako i uradi. Sutradan se ponovo penjao uz stepenice, bilo je već podne. Dario nije odgovrio na poruku a poziv je bio nedostupan. Pozvonio je na vrata i vrata se otvoriše. Za njima je stajala gospođa u kasnim tridesetim, možda blize četrdesetim. -Da?- reče ona, vidno iznervirana što mora da traži odgovr, jer ipak je ona koja treba da ga dobije jer je pozvana, a ne suprotno. Alen je bio iznenađen. Očekivao je Darija, bliedog, možda ne, možda zdravog ali ne nekog nepoznatog. Prva pomiso mu je bila da je promašio vrata ali nije, jasno su bila smeđa vrata, pored nijh bijela, nije pogriješio, nije bilo moguće. -Ahm...- reče i pročisti grlo –Tražim Darija. Živi ovdje. -Ah da.- reče žena i nasmija se. –Ja sam Sanela. Došla sam samo na trenutak, bojim se, nemam vremena, kako ti mogu pomoć?. -Pa... Dario.- -Dario ni tu, sine- mrzio je taj izraz, 'sine' –odselio se jučer poslijepodne. Nazvao me i rekao da će da ide kod prijtelja. Opet je uslijedila šutnja pa ona nastavi. -Baš mi je žao, taman što sam izdala stan, al hajde, pocetnička nesreća valjda. Da li ti tražiš stan? Jeftino izdajem. Dario, otišao? Nije bilo moguće. Bilo je fizicki moguće da je odlušio da se odseli, ali zašto i kome je otišao i zašto nije rekao. Zašto se nije javio- jer je bio nedostupan, naravno. -A nije vam javio gdje ide?- -Mm, ne. Rekla sam mu da se možemo dogovorit oko kirije ali je on bio odlučan, šta ću. Ne mogu nikog zadržat. Došla sam samo da vidim da se šta nije desilo, znaš kako to bude, valjda. Ljudi usele u stan, poruše sve i odu. Ovdje je bar dobro, kako ja vidim. Hoćeš da uđes da pogledaš, kirija je jeftina. Nije htio, nije imao potrebu da razlgeda stan. Živio je ovdje, kod roditelja, iako se ponekad to činilo napornim pa je zavidio ljduima koji su se odvojili od kuće, sa druge strane je mislio da ima svoje prednosti, hranu, recimo, i veš i rad po kući, suđe, čišćenje. Nije mu trebao stan, ne za izdavanje, ali je trebao da pogleda, da se uvjeri. -Pa, ja bi pogledao.- reče i poče da skida cipele. Žena otvori vrata i stade iza njih dok je Alen ulazio. Izgledala je kao da se krije iza vrata. Izvirivale su joj grui i glava i prsti jedne ruke. Alen pruži svoju. -Alen.- reče i ona prihvati ruku -Sanela.- Stan je bio čist, bijel, sjvež, malo hladan ali i danas je bilo hladno a prozor je bio otvoren. Stan je bio u onolikom redu koliko je moguće, sve je bilo čisto, usisano, prebrisano. Alen zaviri u ormare očekujuci da će u njima naći neku odjeću, bar majicu, trudeći da više izgleda kao da samo razgleda. -Kirija je 170, eh sad idu troškovi... ona nastavi da priča. Alen je razgledao kuhinju. Unutra je bilo nešto suđa, sve čisto i složeno. Dok je ona i dalje pričala Alen se vrati u dnevnu i primjeti da na zidu nema slike. -Otišao je u WC. I tamo je sve blještalo, čak je bilo mirišljavo. Iza vrata Alen vidje ćošak staklenog okvira. Sanela je stojala na vratima i reče: - Toliko ja mogu da obećam, eto znam kako je vama skupo sve, imala sam i ja ćerku studenticu pa znam šta znače najmnji troškovi. -Pa...- reče Alen.- Meni se sviđa.- pokušao je da zvuči iskreno ali jedan veliki stakleni žulj bio mu je u oku. -Razmisli, ne očekujem odgovor odma. Idem ja u dnevnu da zapalim, ti slobodno obiđi još koji krug ako želiš. Sanela nestade. Alen pritvori vrata i uze sliku na dva kraja i podiže je. Bila je oborena u stranu i neobično teška. On je osloni na nogu dok je bio u polu čučnju i okrenu je prvo u pravi položaj, zatim je spusti na pod i prođe preko nej i ispred čučnu i pogleda je. Slika je bila ona koju je vidio, crno bijela slika, sa masom ljudi koji se šetali u jednom pravcu, kao rijeka bez korita, sljevali se iz vrha slike u dno. Na slici je bio stotine lica. Alen primjeti ženu u šeširu na desnoj trećini slike, proćelavog čovjeka sa naočalama, svačije glave oborene, čak i ona glava, ono sa licem čovjeka koje ga je gledalo kada je nedavno sa Darijom gledao sliku. Lice je sada bilo oboreno u pogled pravo. Alen se zagleda bolje. Bio je to on, sigurno, ali ne defiitivno. Gledao je lice po lice i vidio da ga ni jedno ne gleda, ni jedno, a bilo je bar jedno u njegovom sjećanju. Ponovo je razgledao, ovaj put detaljnije, osobu po osobu, možda je samo premjestio lice na neko drugo mesto, rupa u sjećanju. Možda to nije bio taj, taj u donjem dijelu sike koji ih je gledao, njega i Darija, iako se sjeća, da su se morali saget malo da bi ga vidjeli čak kad je slika bila obješena. Dario je skenirao svaki milimetar slike i nadao se da neće potrajati. Došao je do žene u crvenom česiru kad ga je Sanela pozvala. -Je li sve uredu?- čuo se njen prigušeni glas. -Da, da,- reče on gledajući kroz vrata, očekujući njen povratak. Kad pogleda ponov na sliku žena u crvenom šeširu je podigla glavu, skoro da je primjetio njen pokret. Gledala je pravo u njega, a oko nje se prostor raščistio, kao da se svako od njih bar korak pomjerio svako u stranu od nje. Gledala ga je njenim očima, Sanelinim očima, istim. Možda to nije bilo njeno tjelo, žena na slici bila je staija ali bile su to njene oči. A njena ruka, bila je ispružena blago u stranu i na nju se vezala druga ruka osobe pored nje, sa licem oborenim, gledao je u noge. Alen se približi ali sa strahom i pažljivo, ipak morao je da se uvjeri makar žena u šeširu skoičila iz slike i zgrabila ga. Alen je pratio drugu ruka koja je držala njenu kao što malo djete drži majičnu, lice je bilo oboreno, nije se pomjeralo, ništa se nije pomjeralo ali glas u njemu, podsvjest koja je govorila nemoguće je vrištala i on je znao da joj mora vjerovat. Zatvorio je oči slobodnom rukom pritisnuo kapke. Kad ih je otovrio, slika je bila ista, žena ga je gledala i za ruku držala Darija. Alen se ispravi i pređe preko slike, te je opet ispravi u stranu i nage uz zid. Bio je prestravljen, jedva se digao na noge. Pustio je vodu da bar na neki način opravda svoje vrijeme koje se zadržao. Teškim koracima cipela od olova je zakoračio u dnevni boravak i tamo zatekao Sanelu kao sjedi na trosjedu i puši cigaru. -I? Šta si odlučio?- reče držeći cigaru iznad desnog ramena među dva zabačena prsta. Ona povuče dim i ispusti ga u strijeli koja izleti isrped njega. --------KRAJ---------- 17.7.2014

14.03.2017.

14

Dario sjede i pogleda sliku kroz mokre kapke. Pogled mu je bio zamućen pa on trepnu i pogleda ponovo, ovaj put jasnije. Kao da je slika bila u zadnjim primjetnim trenutcima usporavanja. Grupa ljudi se i dalje kretala ali sve sporije i sporije dok se njihov hod ne zaustavi. Prvo su se zaustavili ljudi na dnu, zatim se linija stajanja podiže prema gore i zadnji stadoše oni na gornjem rubu slike. Dario osluša, koraci koje je čuo sada su stali. Čuo ih je dok je gledao u sliku maloprije, dok je povraćao svaki korak, svaka peta mu je kucala u glavi kao vene stotinu ljudi. Sada je pestajalo sa njihovim zaustavljanjem i na kraju utihnula u potpuni mrak. Dario sjede na isto mjesto trosjeda sa kojeg je skliznuo. Još je osjetio kiselinu kako ga grebe po vratu iznutra i on se blago nakašlja time šaljući zadah kroz nosnice. Nageo je pivu ponovo, ovaj put opuštenije i gledajući u flašu na trenutak. Napio se i osjeti blago olakšanje u grlu ali i dalje neobičan okus u ustima, sada pomješan sa još jednim odvratim mirisom. Nageo je pivu opet i osjetio da je sada ona dominantna. Zatim izvadi cigaru i pripali je, te otpuha dim ispred sebe, on se kao oblak u sve strane razbi o sliku. Sada je stajala, mirna, nepomična dok se dim razišao kao blijedi okvir oko nje. Bilo je neobično mirno. Dario je i dalje krajem oka primjećivao da se soba okreće, da se njeni uglovi izvijaju prema unutra i da u jednom trenutku sto pored njegovog koljena stoji mirno a zatim zapleše. Pogedao je oko sebe, soba je imala tragove izmaglice koji su sada dolazili od njegove cigare. Bilo mu je hlano. On zatvori prozor i kad je već bio na nogama uze sliku i pažljivo je okači na zid. -Eh.- reče, sebi ili slici. Rekao bi nešto kao –Sad ćemo vidjet.- ili nešto opušteno kao –Da se upoznamo- ali ne reče ništa i pomisli kako će da on nju upozna. Njih. Sanjao je da se kupao u bazenu, nije bilo puno ljudi, samo on i još nekoliko nepozntih ljudi kojima zbog predmeta u vidokrugu nikako nije mogao da vidi lice. Bio je opušten, i nešto ga je nasmijavalo. Trzao se iz sna sa suhim ustima i okusom mahmurluka, daleko poznatim, nikad ugodnim, čestim. Kao da je žvakao pepo, ili vatu natopljenu peplom. Mljeckao je guste osatatke pljuvačke i odlučio da će morati da se napije vode. On pogleda na mobitel, tek je prošlo sedam sati. Ustao je sa kreveta i u kuhinji se napio vode, čitavu času odjednom. Od siline gutljaja zaboli ga želudac ali se uskoro bol povuče za neko drugo jutro. Kad zakorači u dnevni boravak nakratko stade i pogleda u sliku. Visila je ravna i na sredini sobe. Prvo mu je um dao trenutak strave u zaboravu ali se skoro istog trenutka, dovoljno da stane u koracima, sjeti da je on tu objesio. I sjetio se šta se desilo. Krenuo je ponovo do kreveta iz iz nekog sebi neobjašnjivog razloga slici nije okretao leđa. Gledao je ispred sebe i pomisli kako je trebao ponjet još jednu času vode sebi kraj kreveta stavit. Već sad bi je mogao popit. Kretala se Pomisli. Neki glas iz glave mu je došaptavao ključne riječi dok je on iz zaborava čupao slike, kao fotografije sjećanja. Svi su išli, malo po malo, kao film. I on ugleda sliku. Šetali su polako. I onda ti se povraćalo. I kad si se vratio stali su. Ne, usporavali su. Onda su stali. A ti si objesio sliku na zid. On pogleda prema njoj, mirnoj. Pogledaj vani. reče glas. Dario pogleda prema prozoru. Pogledaj kroz prozor. Pogledaj. Pogledaj. Dario ustade ponovo ne znajući kako da uopšte interpretira za sebe naredbu. S kim je razgovarao. Pogledao je kroz prozor na balkon ispred sebe. Bio je mali, dovoljno možda za dvije stolice, a treća bi bila na vratima. Dario otvori balkon i osjeti na hgladnoći da je samo u gaćama. Stao je bosim nogama na betom ispod i osjetio hladnoću kako mu skoči uz kičmu do potiljka. Uhvatio se za ogradu i pogledao prema dole. Ispod njega je bila crno bijela slika. Masa ljudi, hiljade, milioni kretali us se iz daleka prema njemu, prema njegovoj zgradi i onda nestajali ispod nje. On je bio na visni od nekoliko spratova i vidio oko sebe sve okolne stambene i poslovne zgrade, kuće i drveće. Kao duhovi, sa svih strana dokle god je vidio protezalo se crno bijelo more koje je na rubovima kupilo boju sunca i postjalo sivo, svjetlo sivo pa blještavo. Milioni koraka udarali su mu po galvu, po nogama, rukama, i prsima, osjetio je svaku petu kao slonske noge, kako ga gaze, kako im zukovi odjekuju u glavi, svaka tvrda peta i mekani đon koji škripi sa asltom jer su ishodani i zgaženi đonovi. Darija obli hladan znoj koji se osjeti kao led na vjetru koji puhnu. More ljudi su se kreali prema njemu i ispod njega, njegovo nepce poče da se trese i udara od gornje zube. Cvokotao je od zime, pa se zatim probudio. I dalje je bio mokar od znoja, a prozor otvoren. Nije ga dobro zatvorio, sad se sjećao, samo ga je gurnuo. Bilo je ledeno hladno, pet sati ujutro kako je bilo na satu. On pogleda oko sebe, sunce je tek izlazilo, a on je bio žedan kao vuk. Napio se času vode i drugu ponjeo pored kreveta, okrenuo se i vidi sliku na zidu. -Upoznat cemo se.- i nastavi je gledat dok su mu se oči zatvarale. Nije dugo spavao, možda jos sat vremena ali njemu se činilo kao ne vise od pet minuta. Popio je času vode pored kreveta i nastavio da leži ali ga glad probudi. Od mahmurluka ga nikad nije bolila glava, ali bio je konstantno gladan, ili bar sa apetitom i bilo je nemoguće spavat, bar za sad. Pokušao bi često po podne ako bi mu se dala prilika. Ponovo je oprao zube ali osjećaj u ustima postao je samo prigušen, nije nestao. Trebat će mu obilan doručak. Odlučio je da će jest vani, ćevape, možda u nekoj ćevabdžinici, možda će uzet za ponjet. Ali stan je smrdio, bio je težak teret u zraku, mješavina ostataka od jucer kao slike sjećanja, u zraku je visio oblak nevidljive izmaglice duhana i isparavnja od pive. Sjedio je za laptopom i pustio muziku, zatim, kad je stomak ponovo yasvirao svoju notu, ovaj put od gladi a ne muke, ustao je i počeo da se oblači. Svako malo bi gledao na sliku i mislio istu stvar: -Upoznat cemo se, nas dvoje Nesvjestan ko je kome govorio tu rečenicu. Do najblize ćevabdžinice za koju je znao trebalo bi mu deset minuta, dovolno da protegne noge. Vani je bilo oblačno, na nebu su se vukla dna velikih prljavo srebrenih brodova, stapali se jedni uz druge, negjde u daljini grmilo je. Naručio je ćevape i sjeo za sto najbliži šanku i čekao. Pripalio bi cigaru, što da ne, mahmoran je, što jepola pjanstva. Trebao je ponjeti laptop dok je čekao, to bi ubrzalo vijeme, ali baterija ne bi trajala duže od deset minuta. A ko bi sada jos tražio da ga igdje ukopča. Sjedio je i gledao ispred sebe, među ljude koji su jeli. Odlučio je da mu je to bilo neugodno i previše je bio gladan da se ne bi eventulano zagledao u nečiji zalogaj i presreo njegov gladni pogled. Okrenuo se zato u stranu i gledao kroz prozor. Ljudi su hodali ubrznano dok vani još jednom udari grom, sada jače i žustrije. Prolaznici, prolaznici, gdje god da pogleda, vidi ih, vidi nju, sliku, samo iz drugog ugla, sada kao da sjedi u nekom restoranu baš iza ruba slike i gleda u ljude koji se kreću u masi. Ali vani, masa je bila rijetka, tek pokoji čovjek ili žena ili djete protčalo bi pored stakla. Vidio je u drugom planu auta kako prolaze, svako malo zastaju na semaforu gdje ih se nagomila tek troje četvero prije nego što jedan po jedan se počnu odvajat od privremenog tjela i svako kreće sojim putem. Zamišljao se kao dio grupe, jedan od njih koji je išao negdje odnekud, sada zamrznut bez porijekla i cilja, u okviru slike. Stmoak se ponovo javi, kao da je znao. Za kasom koja je bila kraj šanka neko povika –velika porcija- i Dario ustade i priđe kasi. Djevojka, možda mladja žena sa kačketom stavi kesu na prazan prostor ispred sebe i reče –sedamipo- i Dario izvadi novčanik, prebroja siću i vidje da nema toliko pa plati sa deseticom. Kad prihvati kesu ona zašušta a mlaća žena za kasom reče –Hvala i pazi se slike. Dario je pogleda ispod obrva. Ona podiže pogled i pogleda u njega. Sa blagim osjehom reče, ovaj put sporije. –Pojest će te. Dario opet ne reče ništa već je nastavio da je gleda pogledom nevjerice, stajao je i čekao. A nije znao šta čeka. Ona reče, slog po slog –Hvala.. dođite.. nam... opet. Njegov vrat trznu i on se blago nasmija. –Da.- reče i okrenu se i ode. Osjetio je pogled na potiljku i izađe vani. Puhao je vjetar, osjetio ga je kroz kišnu jaknu i kroz farmerke. Pokoja kap kiše mu je presjecala vidno polje dok je prolazio pored zgrada. Grom puče opet blizu i Dario produži korak. U stanu je spustio vrelu zamagljenu kesu na sto i sklopio krevet. Sjeo je odmotao ćevape i počeo da jede velikom brzinom. Zalogaje je jedva provlačio kroz grlo. Ubjeđivao se nanovo da uspori, da žvače, ali se nakon dva zalogaja opet zaletio, sve je počelo ponovo, počeo je da ne žvače i da samo guta čevape. Bili su odlični. kad je pojeo smotao je vreću i papir u grudvu i ostavio sve na stolu. Na njemu su još uvijek bile čase, tanjiri sa mrvicama grickalica i pakovanje od njih, te piva, polu prazna. Polu puna. Pomisli Dario i nasmija se sam sebi. Ustao je i počistio sto. Sutra će morat kupit deterdžent za suđe. To je zaboravio u starom stanu. Sada mu se on činio jednako ugodim. Bar je bio sam, ovjde je imao čudo sa drugoga svjeta na zidu. Pomislio je da je opet stavi u ostavu, okrene od sebe i nastavi kao što je već pokušao, i nije uspio, pa zašto bi drugi pokusaj bio išta drugačiji. Kad tad, ako ne sad, za vikend će se ponovo napit i bit će isto, skupit će hrabrost i pogledat je. Zašto se ne izborit sa čim god ona ima sad, dok je trijezan. Sada je okus u ustima bio novi, ugodniji, on stade pored slike i podrignu blago. Na njenom rubu i dalje je bio lik sa majicom sa slovima, žena sa šeširom, lik sa proćelavom glavom, ispred njega žena. Pored njih bila je masa drugih ljudi ovakvih ili onakvih. Dario je gledao, lice po lice, od ruba do ruba i uhvati ga nervoza. Neka slabost mu zatrese koljena i on spusti pogled na noge, na svoje čarape ali ga podize i ponov se zagleda u sliku. Pojest ce te. Nasmijao se ponovo. A onda se uozbiljji. Počeo je da govori sebi da nije dobro čuo, ali onda se sjeti, govorio je sebi da nije dobro vidio i eto ga sad, uvjeren u suprotno. Legao je na strosjed i zaspao. Probudio se oko podne kad mu na telefon dođe poruka od Alena. 'Kafa u gradu, tri sata, pa da te pokupim kasnije' Dario se omišljao i brzo donese odluku pa napisa 'Doleti do stana' i ponovo leže, nastavi da se balansira između sna i budnog stanja sa povremenim kratkim plitkim napadima nervoze. Kad god bi se okrenuo u strnau mahinalno, na silu je legao kako ne bi bio okrenut leđima slici. U toj borbi, kasnije, vrata su zazvonila zujanjem i Dario se diže. -Đes buraz.- rece Alen sa vrata. -Uđi.- -Hajmo na kafu ba, lijepo vrijeme. Kiša se otresla ko batine, sad je bas svježe i sunčano. -Koliko je sati? -Pola četiri, stari me malo zadržo.- Pola četiri? Pomisli. Bilo je nemogućce. Mada, taj je izraz izgubio svoje značenje. -Uđi, samo da se spremim, jesil još s kim dogovaro. -Zvao sam ostale, niko nije za. Mario reče navratit kasnije. Alen skide patike i uđe pa sjede na trosjed. -Opet vratio sliku? -Mhmm.- -Joj što se čuje još na pivu. I ćevape, čini mi se.- Alen reče dok je podigao nos i njuškao zrak oko sebe. -Ma ja, jeo ja i opet lego, kurac sam dobar. -Protegni se malo vani. -Ako se protegnem usrat ću se. -Jebga, što nisi javio a nećeš. -Ma hocu. Samo da se presvučem. Dario otvori ormar i samo presvuče majicu, odlučio je preko prebacit jaknu, posije kiše je uvijek bilo svježe. -Pa sta bi sa slikom? -Ne znam.- reče on i pogleda je. –Da ti budem iskren, nešto ne štima sa njom.- -Kako msliš- Alen ustade i približi joj se, stasvi ruke iza leđa i prekrsti dlanove kao inspektor pred dokaznim materijalom koji još nije pristao slagalici ubistva. -Mah...- reče Dario, ako bi sada rekao, ko bi mu povjerovao. -Šta je, gledaju te ovi? - Alen se nasmija svojoj predpostavci, nesvjestan. Dario ne reče ništa. Još je birao majicu. Jedna je bila pogužvana, druga prljava. Morat će uskoro da odradi veš. -Ovaj te sigurno gleda.- rece Alen i mahnu prstom prema slici ne dirajuci je. Dario se približi. Alen ponovo mahnu prstom, ovaj put se zadrža na rubu slike. Bio je tu momak, njegovih godina, sa majicom dugih rukava, vidlela mu se samo lijeva ruka, i sa kragnom i dva tri dugmeta koji su išli prema dole, za ramena osobe ispred njega. Ako je prije uopšte bio na slici, Dario ga nije primjećivao, mada, do sada je sve likove upamtio. Gledao je pravo u Darja, ili Alena, koga god, gledao je pravo u objektiv fotografa. Dario ga prvi put vidi, bio je siguran, pogledao bi i u njegove oči kako je prešao preko očiju i preko tjemena svake osobe na slici. -Ne.- reče tiho. -Kako misliš 'ne'? Dario se odluči da će reći, kako bi sam čuo svoje riječi, možda sebe razuvjerio, možda sam sebe ubjedio još jednom. -Nije bio tu jučer. Ni prije, od kako sam ovdje.- govorio je mirnim, staloženim glasom čovjeka koji nije mario za odsustvom smisla u njegovim riječima. -Ovdje si dva dana, nisi ga valjda primjetio. -Jesam. Gledam u sliku svaki dan i moram ti priznat da nešto nije uredu sa njom. Eh sad, znam kako će ovo ispast al nije mi tu nešto sve kako treba, ljudi na njoj, kreću se, vidim ih u gradu, i ne znam... nešto nevalja tu. Alen se ponovo nasmija kratko kroz nos i otegnu usne u osmjeh, pogledao je u Darija i vidio kako se on ne smije. Pogledao je ponovo u sliku, u lice koje je gledalo, u tamne oči pod ravnim obrvama, oštro lice momka koji je gledao pravo u posmatrača kao pogledom koji je tek preletio preko kamere u pravom trenutku, bez interesovnja, bez upitnika koji bi mu visio iznad glave, bez osjećanja. -Ne kontam.- reče Alen. -Jebi ga, nisam ni konto da ćeš. Samo... sinoć sam se ispovraco gledajući u nju, ljudi se kreću, ne serem, nije nešto tu dobro, ne... ne znam. Alen ponovo razmjeni poglede sa jednog na drugog. Obojica su stajali pored slike. Krajem oka Dario je međutim uvijek u vidokrugu držao pogled kao što je pogled držao njega. Nije bio siguran da li mu Alen vjeruje, da je on čuo tako nešto znao bi da definitivno ne bi vjerovao. Koliko puta prije je čuo tako neke priče i bio upravo na drugoj strani razgovora, kasnije govorio da je ovaj ili onaj skrenuo sa pameti. Trenutno nije ni razmišljao o tome ali da jeste ne bi se ni sjetio ničeg sličnog. Ovakve stvari, ipak, ne dešavajuse počesto, ako ikad. I Alen je šutio, gledao u sliku, čekao da se i pred njim pokrene. -Pa...- reče on onda –Šta ćeš? -Ne znam.- -Bacit je?- -Ne mogu, nije moja, mislim, bila je ovdje u stanu kad sam uselio, ne znam bil mi žena dala da je bacim samo tako. Dao bi njoj ali... kad ću je vidjet, do kirije je eto čitav mjesec a do tad... šta ja znam. -Pa gdje je slika bla sinoć.- -U ostavi. Al sam je onda iznjeo kad ste otišli i sinoć je pocela da ludi, da... ide... i sanjo sam je onda, preznojio se ko svećenik u obdaništu kad sam se probudio. -Pa baci je opet tamo, zaboravi ako te tako jebe. -Ma ja, opet ću se onda napit i izvadit svaki put. Njihov razgovor je obojici postajao smješan, pomalo nerealan, diskutovali su o mogućnostima izbjegavanja slike koja je bila od đavola. -Ne znam.- rece Alen, što je mogao bit odgovr na pitanje šta uradit sa njom ili na pitanje da li je išta od ovoga povjerovao. -Možemo se skontat na kafi.- dodade nakon pauze kad su obojica gledali u sliku, u oči lika koji je gledao u obojicu istovremeno. Šetali su u tišini. Dario je mislio na lika, kako ga je gledao, dok je on gledao u noge ispred sebe. Probijali su se među ljude, Dario ih je izbjegavao pogledom na njihova nadolazeća stopala. Alen je išao pored njega, hodali su brzo. -Šta znaš o gazdarici?- upita Alen. -Zove se Sanela, radi u pošti, to je to. -Pa imaš broj? -Da. -Pa pitaj je, šta ćeš sa slikom, ako je ona neće da li je možeš bacit. Ili ako baš hoćeš...- Alen razmisli pa reče: - Daj je meni. Dariju se to činilo kao dobra ideja. Riješit će je se potpuno, ako ne bude u stanu neće doc do iskušenja, a neće morat zvat gazdaricu i nabijat na sebe svoj upitni razum. Da li iko želi da izdaje stan nekome kome smeta slika na zidu toliko da zove gazdaricu da dođe po nju. Ali dati je Alenu začilo je da bi slika njemu mogla da čini što je Dariju učinila, povuć ga za razum, ko zna šta sa njim uradit što je započela sa darijom. -Ne bi. -Zašto? Strpat ću je u podrum, u garažu, starci neće ništa reć, neće smetat, jebat je, budi bez nje. -Ipak ne bi. Alen ušuti. Imo je osjećaj da se previše trudi da vuče razgovor za sobom kao teret. Dario očigledno nije imao ideju šta da radi a nije imo ni interesa da sada, na licu mjesta, riješi misteriju. Samo je hodao, svojim ubrzanim korakom i gledao ispred svojih nogu. Alen promjeni temu. -Javio mi se Sanjin neki dan, na netu. Kaže jesu dobre one dvije. Reko Sanjine, nisu. Onda se on nadovezo na neku prišu, jedna vakva, dobra, sisata, reko ja njemu da malo smiri doživljaj i da počne razmišljat gornjom glavom... Alen nastavi da priča. Dario je bio u svojim mislima. Sada je ponovo zamišljao sliku bez stana, i u njegovom podrumu, okrenutu prema zidu nekom, još u cigli, među alatom i mirisom zapuštenog zraka i vlage. Nije joj mjesto tu, mjesto joj je na zidu. Mjesto joj je u njegovom stanu, gdje će bit viđena, gdje će je on gledat, a ona njega. Pomisli na podrum ili garazu i pauke kako po njoj pletu mreže i naljuti se na tu misao, ne bi sebi to dopustio, ne bi njoj to dopustio. Misli mu se pomješaše kao mlijeko u kafi, prvo sa jasnim crtama razlike. Pomislo je kako bi je se stvarno trebao riješit, kako mu je sada ne samo na zidu već i na pameti, i to počesto, prečesto. Čuo je Alena kao prolaznika u autu a on je razmišljao, u mislima se nikad nije odlijepo od slike. Sa druge strane njegove kafe činilo se da je dobra ideja da je se riješi, razbije je, raznese nekom bombom, zaboravi, poptpuno je ukloni iz života i nikad ne priča nit pomisli na nju. Misli se pomješaše i u glavi se posvađaše. Sa jedne strane je htio sad da stane, da se vrati u stan trčeći dok ga slijepo crijevo ili rebra ne zabole, dokle kod bude imao daha i snage i kad dođe u stanm stavit će stolicu pred sliku ili će je skinut sa zida. Onda će je gledat i ona će gledat njega, ili će je razbit, od stolicu, od njen drveni naslonjač, i puknut ce na dva djela i staklo će da se razleti po stanu pa će da kupi komade i da ih sve ponovo nadrobi i baci u smeće i sa prozora gleda i čeka dan dva koloiko god treba samo dok je odnesu u kontejneru i jos je više nadrobe i nagnječe u onom smetljarskom kamionu. Sa druge strane, ponovo je vidio sebe kako spokojno gleda sliku i pogledom upoznaje ljude na njoj koji su svi raspoloženi i prijatni. Nije mu bilo potrebno ništa i niko, samo on i ona, kao njemi par, gledat će se i neće bit gladan ni žedan već će se hranit pogledima u crno bijeli pravougaonik i crni okvir iza stakla. Glava ga je zabolila negjde u pozadini kad su njegove misli postajale zamućene i previše da se proguraju kroz tanku cijev savjesti. Došli su skoro do kraja puta kad Dario podiže glavu i vidi da su on i Alen stajali an semaforu. Dvije trake u jednom pravcu bile su popunjene. A sa druge strane dvije trake u drugom pravcu su ostajale prazne. Uz Darija i Alena se nakupi nekoliko ljudi, isto toliko i sa druge strane. Bili su na glavnoj raskrsnici grada gdje je uvijek vladala gužva svako malo probijena nekom blagom ili kasnom sobraćajnom nesrećom ili povremenim zaustavljaem istog saobraćaja povodom protesta. Ovaj put je sve išlo glatko, ako se izuzme gužvanje saobraćaja pod neuskađenim svjetilma semafora. Alen poiže glavu da pogleda ispred sbe, dočeka zeleno jer je gledajući sebi u noge samo gledao niz leđa starije žene ispred sebe i njeno očajno utegnuto dupe vjerovatno upakovano u neke top shop gaće za oblikovanje. Nosila je crveni sako i šešir. Dario ga je gledao. Da, bio je to onaj šešir, ponovo, sa slike. Pipci crno bijele fotografije su se protezaliu stvani svijet i sada su bili tu ispred njega, stvarni i opipljivi, vukli su njega u crno bijeli svijet. A on, bio je miran, spokojan, netaknut novim otkrićem, možda malo znatiželjan ali nikako nervozan. Kao da je očekivao, novo otkriće ga nije iznenadilo, nit je uticalo na to da mu srce zalupa ni da brže počne disati. Oči mu samo postadoše teške, nezainteresirane. On pogleda u stranu, zatim u drugu pa ponovo u šešir. Crven, polu cilindar sa masnom, crnom kosom, sa strane.

13.03.2017.

13

Otvorio je ostavu i primjetio kako se samo unutra još nije zavukao dm cigare. Podigao je sliku, okrenutu prema zidu i tako okrenutu od sebe odnjeo je u dnevnu sobu. Stavio je na stolicu, nagetu na naslonjač i sageo se gledajuci u nju. Slova su se vidjela, i momak, lik sa majicom, njegovo lice bilo je pogeto, gledao je ispred sebe. Dario je jasno vidio momka iz kafića. Srce mu je zalupalo, ali je to pridodao alkoholu, njegov organizam je zbunjen. Gledao je u sliku, ponovo u svakoga pojedinačno, u tjemena, šesire i kačkete. Jedan šešir bio je crven, možda narandžast, možda žut. Na crno bijeloj slici je jedva prepoznao boje, mogao je samo da nagađa. Samo crno je bilo crno, sve ostalo bile su nijanse sive. Šesir je bio plitak, okrugao, kao cilindar ali manji, ženski, očigledno po nekom detalju, mašni ili nekom plastičnom cvijetu prikačenom sa strane. Ispod šešira se nije vidjelo lice, samo mali dio sjene koji je mogao biti brada nositeljice. Bila je jedina žena u šeširu, Dario primjeti. Bio je tu jedan muškarac u šeširu, i dva u kačketima sa natpisima koje nije mogao da prepozna. Sve ostalo bila su tjemena. Uredu, pomisli, sada je slika ista kao prije. Ne kao prije, od početka prije, ali koliko je vidio, nije se mjenjala od zadnjeg gledanja. Sada će sve biti uredu. Ostavio je sliku na stolici, i sjeo na trosjed, i dalje gledajući u nju. Gledao je u nju kao istraživač pored hiljadu godina starog eksemplara umjetnosti i analizirao ponovo njene detalje. Počeo je da se ljulja pa je stavio glavu na dlan ruke čiji je lakat bio na koljenu. Bez da skida pogled sa nje krajem oka je pratio pivsku flašu i dohvatio je kako bi odvrnuo čep. Zatim je nage i povuče veliki gutljaj. Okus u ustima bio je eksplozija gorčine ječma koja se zavlačila u jezik dok je klizio preko njega pomješan sa mentolom. Pivo u ustima naglo zapjeni i prije nego što proguta krenu mu kapljica na usta koju on dohvati drugom rukom i prebrisa. Lice mu se zgrči i on ispusti neartikulisani zvuk gađenja ali prekriven osjećajem da bi se trebao još napit. Sad će. Pomislio je. Mora se nešto desit. Samo je trebao da čeka. Njegov stomak je zagunđao kad se pivo slilo i Dario pomisli kako će ga smiriti još jedan gutljaj. Mantalo mu se, pa je sa nešto više truda ponovo nageo flašu i povukao nešto manje pive da se ne bi ponovo brisao kao malo djete. Slika se pokrenu. Prvo je bilo kao da su mu se oči otopile i gornje crte slike, čak i pogled iza nje, kojeg nije ni primjećivao, se otopio jedan preko drugog. Ravna crta postade krivudava i trznu se nazad u pravu crtu. Obuze ga nelagoda i shvati da mu se pogled stvarno muti od alkohola. A onda se ljudi pokrenuše. Samo jedan čovjek, činilo se, zakorači naprijed i uđe pravo u osobu ispred sebe a za njim svaki koji je bio iza njega napravi korak naprijed, jedan pa dvojica pa četvorica dok se čitav val ljudi nije kretao u skladu. Dario se zagleda i vidje da se ništa nije pomjerilo, da je onaj prvi koji se pokrenuo, stariji čovjek, reklo bi se po stasu i veličini u naočalama i oblakom gole kože na tjemenu gdje je nekad bila kosa ponovo je bio na svom mjestu, iza nešto mlađe djevojke u sakou sa prorezom. Dok je gledo u njih dvoje i koncetrisao se čekajuci, kao da izaziva, da se ponovo pomjere, kraj njegovog pogleda uhvati kako se osoba na donjem desnom uglu izgubi iz vidokruga i nestade niz rub slike. -Mhm.- reče Dario praznoj sobi i presječe pogledom preko grupe do njega. Pomisli - uhavtio sam te- dok ga je tražio da se vrati na svoje mjesto na slici, ali njega nije bilo. Dario je gledao i gledao u ćošak, tanku bijelu crtu koja se nastavljala na crnu podlogu niže i čovjek se ne vrati. Dario potegnu još jedan gutljaj pive i kad nage glavu čitava slika se pomjeri i njegov stomak ponovo zagunđa. Hladan zrak dođe kroz prozor i njegove dlake na nogama se podigoše. Osjećao je hladnoću na koljenima kao dvije hladne krpe pa ustade sa poda i sjede na trosjed iza sebe. Ali pogled nije skidao sa slike. Čekao je, gledao i čekao da nekoga uhvati na djelu, ne krajem oka već direktnim pogledom. I kao pjesak koji se slivao niz mravnjak svi počeše ponovo da se kreću, da se slivaju niz sliku. Dario je sjekao pogledom sa jednog kraja na drugi i svako, baš svako na slici je hodao, kretao se, bilo je istinito kao da gleda u ekran. Ljudi na slici su se sljevali kao da im nije bilo kraja, jedni odlazili niz rub a drugi se pojavljivali iz gornjeg ruba. Žena u šeširu sišla je par centimetara, pa pet, pa deset i nestala iz slike. Dario se primakeo, skoro pao sa trosjeda ali se prihvati rukom kojom je držao pivu i osloni se na nju pa samo skliznu sa trosjeda. Na koljenima se primakeo do slike i pratio njihove korake. Nisu se gurali, niko nije žurio, išli su odlučno i zajedno, uigrano, korak po korak kao da im nije bilo kraja, kao šare na zmiskoj koži koja se presijavala na suncu, svako od njih se kretao elegantno. Svako novi ko bi se pojavio došao bi do kraja slike. Dario je gledao, pokušavao da prepozna nekoga. Momak sa majicom sa slovima je davno nestao, ali neko drugi bi možda došao. Iako nije znao šta bi sa informacijom kad bi stvarno nekoga prepoznao, trudio se da očita crte lica sa što više prolaznika ali niko nije podizao pogled. Svi su gledai ispred sebe, kretali se pravo. Poneko bi okrenuo glavu desno lijevo tek malo, dovoljno primjetno kao da im se čini da ih neko zove al bi tu pomisao odbacivali čim bi čuli glas. Iz vana dođoše zvukovi koraka. Ili su možda dolazili iz Dariove glave, ili možda iz slike. Ali bili su tihi u početku, pa sve jasniji i teži koraci, udarci čvrstih peta i mekanih đonova kao horda prolaznika koji su šetali pavo kroz nejgov stan, ili kroz njegovu glavu. Dario osjeti bol u koljenima, ali nije mario za njega, nije se ni obazirao, nije ga ni poznavao već mahinalno sjede na guzicu ispred slike, držao je pivu u ruci i dlan mu se oznoji i stomak poče da vijori kao vjetar u šumi. Dariu se pomješaše osjećaji, prvo je vidio grupu ljudi kako se kreću a onda vidio sebe kako stoji na pramcu broda ili nosu aviona kao se kreće iznad njih, njegova osjetila se poigraše sa jednom i drugom idejom kao na brodu, kad bi gledao pravo niz rub sa strane na trenutak bi se činilo kao da voda odlazi a brod stoji na mjestu. Njemu se pnovo zamanta i on stisnu flašu kako bi se zadržao na mjestu. Želudac se zgrči i Dario osjeti potrebu da povrati, od kretanja mu je bilo muka, od njihovog kretanja, ne od njegovog. Potrudio se da zadrži osjećaj, da ga podbaci u neko dno osjećanja kako bi što duže sjedio pred slikom i bio okupiran svakim pojedincem koji je prolazio a oni su prolazili, jedan po jedan, i svako od njih postade veći teret na njegovom želudcu. Pljuvačka više nalik vodi mu se poče nakupljat između donjih zuba i usne i on zatvori do tada širom obješena usta. Povratit će a šta će bit onda, šta će bit kad se vrati iz WC-a, ako do tamo stigne prije nego što izbaci sadržaj iz želudca. Sada ih bar ima, dokaz, nepokolebljiv dokaz, iako dokaz pijanog, da se kreću. Ako je sve do sada znao da nešto nije uredu sa slikom i bar se malo dvoumio, sada bi znao za sva vremena da nešto nije uredu sa slikom. Stomak mu apelira da skoči, da ide, da se ne ispovraća po tepihu, trosjedu, stolici ispred njega ili čak slici. Dario se podiže na noge i pusti pivu sa kojom rukom prekri usta. Ako bi šta krenulo zadržat će tu dok ne ode do WC-a. Krenuo je pored slike i na njoj držao pogled dokle god je mogao, zatim se drugom rukom zadržao za zid. Na hodniku želudac se zgrči i posla prvu dozu eksplozije uz grkljan ali to ne bi dovoljno. Dario napravi dva koraka i sve se ponovi. Već je osjetio kiselinu u dnu usta, negjde u ždrijelu. Taman kad se nageo nad WC šoljom njegov nagli pokret ga oslobodi od patnje i on iz sebe istrese ljigavu vodenu masu prljavo žute boje, mješavine izdrobljnog čipsa i pjenušave pive. Tekućina je poletila iz usta i pljusnula od šolju kao projektil a on od siline ispusti zgrčen zvuk patnje. Pljunio je ostatk što je ostao u ustima i nit pljuvačke mu se pruži sa usana do dna šolje. On pljunu ponovo i odvoji je. Još je bilo sranja u njemu. Sad bi povratio ponovo kad je već tu, klečući ponovo na koljenima i držeći se rukama za šolju. Pokušao je da se zgadi sam sebi gledajući u dno i crijevo krenu ali zastade. Pokušao je da se sjeti okusa pive i crijevo krenu ali nije bilo dovoljno. Zatvorio je oči i zamislio sliku, kako se ljudi kreću i na silu se poigrao sa idejom da se on kreće a oni stoje, crijevo se zgrči i zbaci ponovo svoju iznutricu u šolju, ovaj put nešto manje. Dario se zakašlja, bit će dosta. Ispravio se još uvijek teturajući i držeći se za šolju. Pustio je vodu, i nad umivaonikom se umio i isprao usta. Pokoji ostatak otišao je niz umivaonik. U ogledalu je bio mokar i blijed, ali smiren. Obrisao je ruke od peškir i teturajuci se vratio u sobu. Osjećao se nešto stabilnije ali slabije. Prije nego što je i sjeo, ponovo je pogledao u sliku. Postojale su dvije mogućnosti koje su mu sinule kroz glavu. Slika će se i dlje kretati, ljudi će odlazit i dolazit, nove face, nova tjemena i šešitri i naočale i odjeća, novi ljudi će ići svojim putem kao što su išli dok ih je gledao i dok je povraćao. Osjećao se prisebnijim, vidjet će ih jasnije, bit će još više ubjeđen da ovo nije samo fotografija. Možda mu opet bude muka, možda opet bude povraćao. Kako god, nastavit će da prati lica i ljude čekajući da nekog prepozna. Druga mogućnost bila je da je slika stala, ili nad novom grupom ili nad starom, da je ona slika koju je vidio prvi put sa ženom u šeširu, sa onom u sakou sa prorezom i proćelavim čovjekom iza nje, sa likom na rubu na čijoj se majici vidi slovo ili dva. Obje opcije bile su jednako zastrašujuće.

12.03.2017.

12

Neuspjeli pokušaj potražnje baš njegove slike sa zida zalvačio mu se pod kožu. Čak ni slova EWD nisu donosila nikakve odgovre, nikakve povezanosti sa Berlinom ili Pragom. Možda je Sanela pogriješila, možda se radilo o nekom trećem gradu, možda je njena ćerka uslikala sliku, Sanela jeste spomenula kako je se njena ćerka bavila fotografijom. Ako ako je odselila, začto nije ponjela sliku sa sobom. Više se pitanja gomilalo nego što se odgovaralo, i bunar je postao dubok toliko da je Dario jedva vidio izlaz iz ludila koje od kojeg nije mogao pobjeć. Pomislio je da baci sliku, ali nije bila njegova i nije mislio da je uredu da je se samo tako riješi kad je već bila tuđe vlasništvo. Pomislio je da je skloni u ostavu kraj ulaznih vrata, i to je odlučio da uradi kad se vrati u stan. Popio je sok do kraja, platio i spakovao se, od sjedenja pogrbljenog leđa su ga zabolila pa se protegao kad je ustao toliko da mu se skoro zamantalo. Ponovo je produživao korak do trenutka gdje bi malo veći postajao trčanje. Prolazio je pored ljudi, izbajegavao njihove korake ulicama i trotoarom. Skinut će je sa zida, nabit u kraj ostave okrenute prema zidu i zaboravit na nju, nek se tamo mjenja do mile volje, on će je zaboravit. Možda ne odma ali malo po malo, naviknut će se što je nema i nastavit onako kako je nekad bilo, možda večeras čak pozove raju da posjede u stranu, samo njih četvorica, ili možda čak pozove više ljudi, samo da okupira misli, da ispuni stan dimomm cigara i zvukovima raje, umjesto tišine koja se zavlači u misli i teorije zavjera koje protiv njega kuje jedna obična stara crno bijela fotografija koja bila u WC-u. Da, tako će bit. Čim je ušao u stan bacio je patike sa nogu i uhavtio sliku na oba kraja i skinuo sa zida. Nije obraćao pažnju na likove, na njihov položaj na slici. Spustio je sliku niže glave, pred prsa i zakrenut prošao u hodnik. Ne samo da sliku držeći je ispred sebe nije mogao da vidi već je namjerno spustio niže. I kad je otvorio vrata ostave i ponovo je uhavtio, gledao je kao slučajno u stranu da ne sretne pogled bilo koga sa slike, i uabcio je u ostavu. Tamo je visila jakna, njegova kožna, i jedna kišna. Odmakeo ih je u stranu i stavio sliku uz zid, okrenutu licem prema zidu. Eto, tu će je ostavit. Zatovrio je vrata ostave i sjeo na trosjed sa osjećajem olakšanja i iščekivanja. Šta će sada? Sjedit i čekat, čekat na šta? Da je zaboravi? Nazvao je Alena, zatim Sanjina, zatim Marija i dogovri se da večeras dođu kod njega. Alen je prvo promišljeno razgovarao, ne predavajući se opijanju odma na ponejeljak. Ali nije puno trebalo da popusti pod pritiskom. Dario se osjećao bolje, bar lakše. Večeras će misli okupirati nečim, i slika mu neće bit ni na kraj pameti. Zatim ponovo nazva Sanjina i reče mu da pozove djevojke ako bude htio, to jest, ako one budu htjele, jer Sanjina je bilo lako predvidit, on je sigurno htio da ih povede. Dan je prolazio sporo kad se čekalo, pa Dario odluči da prilegne. Roštiljao se na trosjedu i nakon pola sata odustao. Za jedno sat vremena oni će doć. Otvorio je laptop i pustio sebi film. Za nešto više od sat vremena pozvonilo je zvono na vratima. Prvo, Dario pomisli da neki nov i čudan zvuk ispuni prostror, ali ubrzo shvati da do sada nije nikako ni čuo kako zvuči njegovo zvono, pa zbog glasnoće i jasnoće zvuka skonta da je to upravo njegovo. Na vratima je bio Alen, klasično, uvijek je dolazio prvi. Pozdraviše se i Alen sa kesom u kojoj je imao flašu vina i gaziranog soka nezdrave narandžaste boje uđe i smjesti se na trosjed. -Đe ti je slika? -Ma skinuo je. Nervira me. Reko sam Sanjinu da povede svoje trebe.- Dario je gledao da što prije siđe sa teme, da se ne objašnjava, da sliku ne spominje, po mogućnosti da uopšte ne koristi tu imenicu večeras. -Joj, čemu te muke. Boga pitaj koga će povest. -Ma hajde, kad se sjedi prvi put, nek se sjedi. Kad je bal nek se i princeza jebe. Smjeh Alen reče: -Pa et, vidjet ćemo hoćel ko jebat. -Hoćel bit princeza? Heh -Hoćel bit bitno?- Alen mahnu prstom prema svojim dvjema flašama u kesi. Dario ih stavi u frižider kako bi se bar malo ohladile dok ostali dođu. –Odo sebi uzet pivu.- reče i sleti u trgovinu. Dole sebi uze dvije dvolitre Tuzlanskog, iz frižidera, hladne i kutiju Drine super lajt, pa krenu opet uz stepenice. Gore je Alen već puštao muziku na laptopu, pjesma je ublažavala atmosferu, već sad mu je bilo lakše, na sliku još nije pomislio. –Kupio sam i cigare. -E nek si.- sjeli su i odma zapalili po jednu. Iako nije redovno pušio Dario je uvijek imao šibice i upaljače. Još neke stvari koje je krao osim inventara i cjenovnika. Nije se jednom probudio misleći da je kleptoman kad je pjan. Nije nikda krao ništa vrijedno, ali jednom, sjedio je pozvan an sjedaljku kod momka kojeg nije poznavao, i probudio se sa tri podmetača za pivo u džepu hlaca. Nije se ni sjećao dok nije obukao hlače tek sutradan predvečer i osjetio ih u zadnjem džepu. Tek tad mu sinu njegova krađa, kako ih je gurao u džep jedan po jedan kad niko ne bi gledao. Nasmijao se svojim poduhvatima, tad kao i svaki put kad se slično desilo i nastavi sa životom. Alen završi cigau i ugasi je a dva dima poslije i Dario. Tad zazvoni mobitel, Mario, i Dario mu objasni na koja vrata da pozvoni što on i uradi nakon ne više od dvije minute. -Gdje su trebe?- upita Mario na ulazu. -Doće.- odgovori Sanjin -Jah.- odgovori njemu Alen. -Ja i ti u pare? -Ja i ti u pičku.- -Tvoje matere, hoću. Počeli su da piju i zapušavaju stan. Dario otvori prozor kako bi se dim bar malo izvlačio iz sobe. Mislio je da je uspio, pokušavajuci da zamisli kako bi izmaglica u sobi do sada bila čelični oblak da prozor nije otvoren. Vani je bilo svježe tako da ih se zrak držao trijeznima. Pomislio je na sliku, samo jednom, samo na kratko, kad je išao po svoju dvolitru iz frižidera. U trenutku kad se isključio iz priče koja je voditeljica dnevnika najbolja, pomislio je kako do tada nije pomislio na nju, kako je ona tamo a on ovdje, kao u drugom gradu, a ne u tek drugoj sobici, samo par metara od njega. Bilo mu je olakšanje, i prepusti se razgovoru kako bi ponovo ne razmišljao o njoj, makar mislio o tome kako o njoj ne razmišlja, ako se to računa. Kako je noć prolazila čase su se točile, cigare palile, teme mjenjale. Nisu ni bili svjesni teških i lakih razgovora sa kojih su preskakali, i kako su mišići postali opušteniji, oni se sve više uvaljivali u trosjed, Dario, kao domaćin, sjedio je na podu na jastuku i svako malo se naginjao na stranu. Mjenjali su se, ne dobrovoljno, već kad god bi neko sa trosjeda išao da piša, bilo je na njega red da sjedi na jastuku. Vječne teme su bile muzika, koncerti koji su jedan po jedan nabrajali zajedno sa doživljaljajima na njima svaki od kojih je počinjao sa koliko se popilo. Činilo se da se svaka priča sa time završavala i nova započinjala. Samo na kratko, bez da budu svjesni toga, prešli su na priče o fakultetu al se od toga brzo odvratili. Svako je znao svačijeg teškog profesora i zgodnu asistenticu pa nije puno ni ostalo što se o tome još nije reklo. U neka doba poče priča o Sanjinovim ženama i kako su trebale doć, vidno isfusriran zvao ih je jednom, bez odgovora ali kasnije uspješno. Doće. Doće kasnije, Sanjin će izać pred njih, ali nešto ranije da ode do obližnje benzinske i kupi još pive. Sabrali su sitno para i ostali jedni drugima dužni po nešto, ali to nešto sutra će biti zaboravljeno kao što je ostalo svaki put do sada. Kupit će i dvije kutije cigara, jer sad su se već lomile jedna preko druge, a sobu jedan otvoreni prozor nije mogao da izvjetri. Kad bi Dario otišao da piša i time izgubio mjesto na trosjedu, oborio bi pogled da ne bi slučajno pogledao u ostavu iako su vrata bila zatvorena. Pišao bi u prigušenom zvuku razgovora koji su se i dalje smjenjivali i smjeh koji jesvako malo probio zidove. Pitao se da li komšije, oni sprat više ili sprat niže, ili oni pored išta čuju, koliko im smeta, ali dok bi zakopčao šorc i pustio vodu sa otpadom niz šolju odletile su i te msli. Prvi je put, neće valjda odma bit frke. Možda misle 'nek sjede sad'. Kad bi se vraio u dnevnu sobu tema je bila već otputovala od one koju je pratio kad je otišao. Ono što se zadržavalo i bilo primjetno nakon koliko toliko čišćeg zraka bila je tačna suprotnost. Kao teški metal stajao je rasprostanjen od zida do zida, smrad ustajale cigare i četiri zadaha na pivu i vino. Mario se diže sa trosjeda samo što Dario uđe i pa se ponovo sa zadovoljstvom vrati na mjesto koje je izgubio. -Saš vidjet pičoka.- reče Mario i povuče pijani dim cigare. Nijh trojica se nasmijaše. -Vala moglo je i bez njih, baš nam je dobro.- reče Dario. Alen: -Jest vala. Mario: - Šta znaš, možda dovede pet super modela. Alen: - I da dovede pet, jebeš mene ako jedna bude super model. Sanjin: - Noge do poda i sise do plafona. Alen: - I željna kurca ko majčinog mlijeka. Mario: - De ba, znamo svi kakve je Sanjin cure vodio. Nisu loše vala. Alen: - Pa nije ih ni vodio toliko. Sabrina, ona je bila dobra. Dario - Jest vala. Alen - A, ako ćemo tako, ta je popravljala prosjek. Sjeti se one male, kako se zvala? Dario: - Emina, Amina, Almedina. Nešto tako. Sanjin: - Jasmina? Dario i Alen: - Jest jest. Mario: - Nije loša. Dario: - Ma nije, al je niska. Alen: - Niska tebi, u tebi metar i Toni Kukoč. Mario: - Ko još ima? Sva tgrojica se prvo ušutiše pa se nasmijaše u glas Alen: - Pa to je to. Sanjin: - Čekaj, kako se zvala ona, ona plava. Dario: -Misliš crvena. Sanjin: - Da da, to je ta. Alen: - Ma nije on nju vodo ba, pusti to, samo ložio ljude. Dario: - Zar nisu stalno hodali, pili kafe. Alen: - Ma pusti to, samo se vidjeli par puta na kafama, cura je iz neke tamo pičke materine, nisu nikad izlazili-izlazili, ono u vezi bili. Dario: - Pitat ćemo njega. Mario: - Pa ja, on će reć da jesu, al hajd ga znaj. Kad je to bilo uopšte, ima godina dvije. Alen: - Ima i više. Ja se sjećam, bio ja na drugoj godini, tad se i mi počeli družit. Mario: - Jah, tad ga nismo ni znali pa smo pomislili Sanjin neki jebač. Dario: - A sad znamo suprotno. Alen: - Jel to sad znači da Sanjin kotira visoko ili da ne očekujemo neke trebe sad? Dario: - Pa eto, s obzirom da se pije, ne možeš ni vjerovat svojim... svojim. Mario: - Presuđivanjem. Dario: - Da, to je ta riječ. Nastavili su priču kako se to često dešava, ubrzo i prestali da raspravljaju, da se uopšte pitaju koga će Sanjin dovest. Kasnije su se uvjerili. Vrata stana se otvoriše, i njih trojica se ušutiše, gledali su prema vratima dnevnog boravka i čekali da od ulaznih dođu Sanjin i pet super modela. Prva uđe cura, visoka, crvene kose sa crnim pramenovima ili obrnuto. Zavrnula je kosu za uho i pokazala lice sa par žarkih i sa trudom porivenih bubuljica. Nosila je majicu sa šarama koje su govorile da ona sluša neki rock, jugoslovenski, jer bože dragi, ništa novo nevalja, i voljela bi da se rodila trideset godina prije. Za njom uđe Sanjin a za njim niska cura crne kose koja je uokvirivala lice sa velikim smeđim očima i žarko crvenim usnama. Na sebi je nosila sve crno, od čarapa do crne ogrlice čvrsto stegnute uz vrat. Pramenovi se predstaviše kao Samra a crna, čije je lice bilo neprimjereno bijelo naspram crnila, Alma. Ni Sanjin se nije sjećao imena pa mu je dobro došlo da ih ponovo čuje. A Dario, samo što ih ču, zaboravi ih, kako to često bude. Čitao je negdje da kad se sa nekim upoznaje, čovjek čeka da kaže svoje ime, pa i ne obraća pažnju na tuđe. Da bi se upamtilo, tako je pisalo, treba odma za osobom ponoviti njeno ime a onda reći svoje. I to, Dario je zaboravljao. -Šta vam je toliko trebalo?- upita Alen. -Sjedite.- reče Dario i ustade pa ode u kuhinju. Čuo je odgovor: -Učile, pa nam dosadilo i eto, došle da se malo družimo. Dario se odma vrati iz kuhinje noseći dvoje stolice. -Pa majmune. Imo si stolice?- Sanjin se dramatizacije radi uhvati za glavu. -Jesam. Al sam ih i zaboravio sve do sad. Pramenovi su pitali: -Pa gdje ste do sad sjedili, sva četvorca se gužvali na trosjedu?- zatim se iritantno i piskavo nasmija. -Ma guzili se na podu po jedan.- odogovori Mario i primi stolicu pa sjede na nju. –Mada nije ni ovo nešto lakse. Kad su svi sjeli, taman su završili zadnje pivo i Alen svoje vino pa svi zajedno nastaviše po pivi. Nakon prvog kruga točenja već je jedno nestalo. Ostala su još četiri, dva što su oni sebi uzeli i tri od cura. Svi zapališe cigaru osim bijelde cure. –Kasnije.- dobaci svoje pramenove u stranu i i nasmija se. Blijeda otpi gutljaj pive i priča se nastavi. Klasična piča, odakle su šta studiraju, poznaju li ovu ili onu osobu sa faksa ili ovu ili onu iz svog rodnog grada. Kao i svaka priča sa novim pridošlicama, kretala se istim pravcem da bi kasnije otputovala na priču o toj jednoj osobi koju pozanju i one i jedan od njih, kako su nekad pili, ili mozda čak nisu, kako je viđen u ovom ili onom kafiću gdje je prošle sedmice bila tuča. A potukao se i onaj sa onim, koji je završio u bolnici, a tamo je izbio neki novi virus pa se ljudi masovno kupaju i dezinficiraju. Ali virus je počeo tamo kod poligona jer su djeca pila vodu koja je bila zagađena. A takve su sve vode sad, ti izvori, kako su poplave udarile prošlo proljeće, tad je jedan treći izgubio kuću, sad živi kod tetke a neko ima isto tako tetku koja radi ovo ono i priče se vezale, kao čvorovi koji su vezali konce različitih boja. Sanjin je gurao svaku priču, u svakoj temi imao nešto da kaže i kad nije, onda je on bio čvor koji je jednu priču, jedan konac nastavio na drugu. Svakom od njih, Sanjinu već neku noć, bar jednom je prošlo kroz glavu ono što se pita svaki pripit lik koji sjedi sa novim curama i djeli iskustva i prljave viceve i anegdote: -Bil je?- pita se. -Možda bi.- odgovori sebi, pa kasnije. -Vjerovatno bi.- pa otpije pivu, i utvrdi- Što ne bi? Pili su čašu za čašom, da niko ne bi čekao da mu se naspe, ni cure. Jer što su one pjanije, njih četvorica su zgodiji, interesantniji. Inače, u stvarnom svijetu, trjeznom životu niko od onije bio ni autronaut ni samouki biznismen. Na takve se momke, studentice valjda pale, tek od kuće, slobodne, i spremne da se otkriju na novi način. A oni su bili muški, zeljni filmskih iskustava koji su se na kraju svodili na dijelove izbrisanih sjećanja kojih iole nije vrijedilo pamtit. Na kraju se svako zadovolji onime što dobije i ubjedi se da to ono filmsko što se tražilo. Njihove priče su se svodile na dijaloge, rasprave a sve više ličile na svađe samo što nisu izmakele kontroli. Samra, pramenovi, se skoro trudila da se ne slaže sa čijim stavovima neizostavnih rasprava, prvo o muzici, zatim o religiji, blijeda Alma je šutila, samo ponekad dobacila pokoji argument ponekad u korist muškaraca, ponekad u korst cimerice. Sanjin je onaj koji se slagao sa svima, ponajviše sa pramenovima, sa ciljem da joj se eventualno uvuče u gaće. Darija su sve iste priče pomalo počele nervirati. Ponajviše je ulazio u rasprave o religiji, rođen je u mješani brak, kako to zovu, ali sebe je smatrao pristalicim mišljenja koje nije imao prostora za vjerovanje u svevišnjeg u bilo kojem obliku. A Samra, ona je žustro branila svoje, otpijala čašu po čašu i glasom koji je postajao sve iritantiji, piskav i oštrim jezikom dobacivala je svakojake komentare i za nju prihvatljive i neprobojne argumente. -Bog je morao da postoji, odakle inače sve ovo. -Zar mora da ima porijeklo da bi uživala u svemu. Ne znaš historji kompjutera ali nemaš problema da uživas u igricama, internetu ili za šta ga god koristiš. A poenta njihovog stvaranja je bila daleko od onoga za šta se sad koriste. Pornići i facebook, iako jedva da između tog dvoga ima razlike. Čemu onda tražit izvor života. -Samo kažem da ne vjerujem da nije moglo ni nastat samo tako. A nauka nema odgovor. -Pa ako nema ne mroa značit da će odustat, sada nema, ali svaki dan ljudi rade na tome i kada jednog dana skontaju, šta onda? -Onda će i to morat doć od nečeg. -A da je sve dosšlo iz velikog praska, onda se ti pitaš odakle to? -Da, moralo je i to imat stvaraoca. -A kad nauka, koja sad ne zna odakle veliki prasak, otkrije da je to recimo neravnoteža u nekom enrgetskom polju, ti ćes reć da je i ta neravnoteža morala doć od nečeg. -Da. -Znači povlačiš se korak unazad, svaki put korak po korak, kad god se novo pitanje odgonetne ti ćeš pitat a odakle to. Zar to nije kukavički? Zamisli da je nauka stala samo tako, i rekla to je od boga. Davno ne bi znali da je zemlja okrugla da ide oko Sunca da je Sunce dio galaksije. Svako do tih mišljenja je išlo jedno po jedno i svaki put negdje je neko reko da je to došlo od boga, i sada smo samo dolši na novu granicu, veliki prasak i sve do nje vjernici su govorili to je sad od boga, i kad se to otkrije ponovo nećeš bit u pravu i ponovo ćemo se ganjat. -Mislim da nije poenta uopšte kako je gdje nastalo, mi smo ovdje da vjerujemo. -E pa ja ne vjerujem. -Ja vejrujem, i svačije je da radi po svom. -Zašto me onda ubjeđuješ da treba da vjerujem, da nisam u pravu. -Ne, ti meni govoriš da ja nisam u pravu. Alen se ubaci: -Ljudi, nije bitno, zar ćemo stvarno... mislim, jel stvanro mislite da ćemo ikad doc do kraja rasprave o tome. De ba, nije to priča za pivo, nek se o tome svađaju ljudi koji su kvalifikovaniji od pijanih adolesen... aldole... ado-le-sce-nata. Svi se nasmijaše njegovom zapetlanom jeziku, bar se niko nije dvoumio odakle je to dolazilo i šta je prouzrokovalo. Alen, koji je bar za sada namjenje bio pijan svakao malo je pokušao da ušutka priču, dobaci šalu da razbije napete rasprave koje su postajale glasnije i glasnije. Prvo su se naglašavali sa muzikom o kojoj su prestali raspravljat tek skoro. Kad ju je stišao kako bi se oni ne bi morali nadvikavat, počelo je međusobno nadglašavanje, svako je pokušao da bude glasniji i time možda jači u priči. I kad bi Alen rekao da se stišaju da ne bi čuli kucanje na vrata od komšija ili čak policije, dvije rečenice poslije, sve se ponovo vratilo na glasnu priču. Dario je bio umoran, od priče i dugog dana. Potrudio se da ne ulazi u rasprave koje nisu imale cilj, pogotovo ne sa pramenovima. Možda je blijeda imala bolji prozor za dijalog, ali do riječi više nije mogao dolazit ni on ni ona. Sanjin je počeo da prepričava priče sa festivala na koji je išao, nabrajao bendove za koje je jedva ko čuo bar u prolazu. Iako su on, Mario, i Alen znali da se sve njegove priče uzimalju sa malo soli, Samra je kupila svaku riječ i smješkala se, izgledala kao da mu je zavidila na iskustvima koja je izmišljao, kao da je poznavala bendove koje je spominjao. Blijeda Alma zatraži cigaru i Alen joj dobaci. -Moram da idem.- reče Mario. Dario i Alen: -Gdje, kud ćeš. -Umoran sam, sutra ranim. Dario se diže sa stolice i primjeti kako je neudobna bila svo vrijeme. Guzica mu je zvonila tihim tonom utrnulog mesa. Otprati ga do vrata i zatvori ih. U dnevnoj sobi nastala je tišina. -Hoćemol i mi?- Pita Samra. -Samo da ispušim.- odgovori Alma. -Dobro i ja ću jendu.- Samra uze cigaru i pripali. Sanjin se nije slagao sa njima, nagovarao ih je da ostanu, da još sjede, ubjeđivao ih kako im je svima dobro. Dario i Alen se pogledaše. Alen klimnu glavom prema vratima, bez riječi reče da će i on. A Dario mu klimnu prema stolu, reče da ostane. Kad se cigare ispušiše, pramenovi i blijeda se digoše i Sanjin krenu sa njima. -Sjedi ti.- rece Dario, ali je znao da nit želi da on ostane, a zna da iole neće. Sada će da ih nastavi impresionirat pričom dok ih bude pratio, ponudit da ih otprati do kuće ali one će odbit. On će se uporno nudit, ali na kraju će odustat i čekad kad će ih zvat na drugo opjianje, ako ih u međuvremenu ne sretne negdje na pijanci u gradu. -Vidimo se, ljudi.- reče Dario dok su njih troje dolazili. Pramenovi iritantno mahu rukom prema njemu i Dario pomisli da nije pijan možda je ne bi. Ali sada mu ne bi smetalo, ionako bi valjda šutila. -Crko sam.- reče Dario kad sjede na trosjed. Sada mu ni pivo nije više bilo privlačno. Ostala je još jedna flaša u frižideru i na stolu jedna pri samom kraju. On sebi nasu što je ostalo u flaši i napuni čašu tek malo iznad polovine. -Ejebiga.- reče, i spusti flašu na pod. -Imaš još jedno u frižideru, nsapi sebi. Dupe mi trne, ne mogu ustat. Alen ostade sjedeći, zavaljen u trosjed i razmisli pa reče:- Zapalit ću još jednu i odo i ja. Obojica zapališe cigaru. -Jest cura iritantna.- reče Alen ispuhujuci isprekidai dim kako je izgovarao samoglasnike. -Jest u pičku materinu. A gori sam ja što se upuštam u rasprave. -Heh.- bilo je to potvrdno. –Ne možeš se ni obuzdat da nešto ne kažeš. -Ma ja. Ko ih jebe. Nisu neke trebe.- -Pa eto, nije loša ona Alma, al cura brate, jebeš me ako je riječ izgovorila. -Jest kad je cigaru tražila.- -Mislim da je Samra i njoj iritantna al šta ćes kad moraš sa nekim da živiš. -Bar smo utvrdili kakve cure Sanjin dovodi. Ništa drugačije nego prije.- -Ne znam zašto nam je trebalo da utvrdimo uopšte. Alen ustade sa trudom i ode po pivu pa je sebi nasu.- Makar mi zadnja bila- reče. –Nisam trebo ni pit vinariju, sad mi se sve pomješalo.- Dario je šutio, sada kad nije bilo rasprava da mu odvrate pažnju, nešto drugo je privuče. Slika u ostavi. Mirna je, ne vuče ga za misli, bar nije do sada. Jer sad je drugačije, sad se sam prepustio. Dok su sjedili u tišini, u izmaglici koja je odjekivala bolest pluća, rak i smrad. Dario je pomislio ponovo na sliku, i pokušao da se uvjeri, ovaj put čak uspješno, da je sa njom sve u redu, da je do njega, da je on možda poludio. -Gdje ti je slika uopšte?- upita Alen. -Ha?- ovo pitanje dođe iznenada, kao iščupano zajedno sa dubokim korjenjem u njegovim mslima. -Gdje je slika.- -U ostavi.- -Što tamo?- -Mah... nije nešto dobra stvar. -Što nije, meni se ne čini lošom. Baš je cool... otvara te u struku. Obojica se nasmijaše malo. -Ma ne, dobra je, samo, nešto me izluđuje fakat. Ko da mi smeta. -Hajd.- Dario se opusti. Znao je Alena, nikad nije bio naporan, ni istrajan u pitanjima. Prihvatao je kratke odgovore i jasno prepoznavao kad neko nije htio da razgovara o načetoj temi. Kada ugasi cigaru, Alen usade, i sa stojećeg položaja završi pivu pa upita: -Imaš žvake? -Nemam buraz, kud ćeš, ba. Sjedi. -Jok, odo. Taman sam popio, još malo i ode sve u kitu i kad legnem povratit ću. Dario ga isprati i na vratima njih dvojica se rukovaše. Stan je sada bio još tiši. Sablastan. Dario nasu sebi još jednu čašu pive i zavali se u trosjed. Pored sebe spusti laptop u pusti muziku, Soundgarden. To je sada pristajalo. Otišao je do vrata balkona i udahnuo svježeg zraka koji je strugao po vratu i iritirao nagomilani katran i pepeo koji je osjetio u grlu. Kad se okreuo prema sobi vidio je jasno sivu izmaglicu dima od cigara. Iako je prozor bio do kraja otovren on ga gurnu da se uvjeri da ne može možda još malo da se otvori i odluči da će oprat zube i leć, taman dovoljno vremena da se izmaglica izvuče vani. Odteturao je teškim nespretnim koracima do kupatila, tek po njima svjestan koliko je popio. Pogledao se u ogledalo i jedva se prepoznao. Približio se, pogledao bolje. Lice mu je bilo naborano, sa pokojim manjim, skoro nevidljivim pjegama ispod očiju, na obrazima, i bradom, blijedom i rijetkom. Brijao se neredovno, puštajući bradi da izraste kako bi možda malo po malo poprimila oblik prave zarasle brade oko usta i ispod obraza. Kosa mu je bila masna, primjeti. Okupat će se sutra, taman da obriše alkohol sa kože koja će mu isparavat preko noći. Mogao bi... ne. Ali samo... ne Možda će sve biti uredu... neće. Ako se sada uvjeri da je sve uredu neće se pitat da li je uredu. Ali ako ne bude uredu bit će još teže podnosit nered. A šta ako ga bude gledalo ono lice Šta ako ga budu gledala sva lica. Šta ako ne bude ničega, pa sve ovo bude zbog ničega. Dokazao je sebi da ako sliku ukloni iz vidokruga i zabavi misli nečim drugim da je može zaključat u neka vrata i u glavi. Tako ga neće mučit danima, možda po malo, koji sekund svaki dan, ali to će moć prorijedit. Da, bit će istrajan. Trebao je pokazati njima, da se i oni uvjere, ali šta ako ga proglase budalom. Možda da pokaže Alenu, on će razumjet. Hoće li? Ne dok ne bude sasvim siguran da tu nešto nije uredu. Isprao je usta i jos uvjiek osjetio gustu masu na nepcu kao da je žvakao plastelin. I dalje je imala okus pepela i katrana, ali sada prigušeno jakim mentolom koji nije ništa činio no pogoršavao miris, kao da se odvratan smrad pokušava nadmašit sa previše parfema i na kraju sve postane samo još gori smrad. Da, pogledat će.

11.03.2017.

11

Dario se osloni rukom na zid pored slike pokušavajući da se zadrži na koljenima koja su klecala. Nije bilo moguće, ubjeđivao se. Znao je šta je vidio, bio je siguran, ako u ništa više, onda samo u to da je jučer na slici vidio samo dovoljno majice da prepozna jedno slovo na njoj, i da to nije bilo dovoljno da vidi lice koje je nosilo majicu. Sada je slika koju je tako poznavao i cinjenica u koju se mogao zaklet bila promjenjena, njegovo uvjerenje u samog sebe narušeno. Ubjeđivao bi se u grešku, da se možda zavarao, da je na neki način pogrešno vidio, pogrešno se sjećao ali je znao, kao što je znao svoje ime, da je istina i da je ono što je sada vidio nemoguće. Baš kao što bi sutra ustao i vidio da se upravo njegovo ime promjenilo ne zadržavajući od starog ništa više od jednog, možda dva slova i da čitav svijet postoji i postojalo je u uvjerenju da je njegovo novo ime oduvijek bilo tu, samo se on pravi kao da nije. Odahnuo je shvativši da je zadržao dah dok pluća nisu počela da protestuju. Izbacio je koljena u uspravni polozaj stojanja i spustio ruku kraj sebe. Još nije odljepio oči od slike, buljio je u slova, u lika, i sve što je vidio govorilo mu je da se dešavalo nemoguće. A nemoguće je bilo, kako je on poznavao svijet, nemoguće. Ni jedna logika u njegovj glavi, ni jedno objašnjenje nije moglo da mu dadne utjehu kako se ovdje radi o varci, ponovo o nekoj igri svjetla. Pomislio je na lika koji ga je gledao neko večer. On je i dalje imao sagetu glavu, gledao ispred sebe, i šetao se zajedno sa svima. -Kuc kuc.- reče ženski glas i trže Darija iz peta do vraha glave. Zamalo je vrisnuo kako muški to ne rade kad ima neko da ih čuje. Dario otrgnu pogled sa slike i pogleda prema vratima. Tamo je stajala Sanela. -Izvini, jesam li te uplašila.- -Ma ne.- reče on neubjedljivo.- -Bila sam u prolazu kad sam vidjela da si ušao u zgradu pa sam kontala da si već uselio. Pa reko samo da vidim je li sve okej, fali li šta?- -Da da. Još isti dan. Sve je super.- Darijov glas bio je umoran, kao tek iz sna. Zakoračio je mekanim koracima na nogama kojima se snaga još nije vratila i pružio Saneli ruku koja je prihvati blagim ženskim dodirom. –Hoćete li uci?- -Ma ne, ne bi da smetam. Htjela sam te nazvati ali me toliko ljudi zvalo za stan da sam zaboravila koji je broj bio tvoj na listi primljenih poziva. Onda sam mislila da ću te kad tad vidjet negdje i eto, igrom slučaja već sad. Sanela je nosila haljinu do ispod koljena, zategrnutu uz noge, koje su joj bile mršave, zategnute ponovo u ženske čarape boje malo tamnije od gole kože. Gore je nosila crni sako i na licu velike naočale koje su joj prekrivale većinu obraza. Izgledala je mlađe, i visočije, čak mršavo. Dario pomisli da ako bi dovoljno duboko kopao po riznici epiteta, možda bi naišao i na 'zgodna za svoje godine'. -Ne smetate, uđite slobodno.- -Pa.- odgovori ona uz osmjeh djeteta koje priznaje tajnu –Baš me interesuje kako si sebi sredio sve.- -Ajde ajde, uđite.- Dario se ponovi i stade u stranu. Sanela prođe pored njega i elegantno, nikako muški, svuče štikle koje je nosila tako što bi podigla jednu pa drugu nogu iza sebe i rukom ih svukla drugom se držeći za šteku vrata. Štikle su ono što joj je davalo visinu, pomisli Dario. Ženski trikovi su neiscrpni. -Divno, reče ona zakoračivši u dnevnu sobu. Kad pogleda na policu gdje je bio televizor reče –Ah, pa nemaš televizor. Mislila sam da možda imaš. Baš šteta zbog prazog prostora. -Nema veze. Ionako ne gledam, džabe bi bio tu, već sam otprilike mislio s čim bi da popunim to. Sanela se okrenu na vrhovima peta, pogledom prečešlja rasklopljeni trosjed zbog kojeg Dariju bi neugodno jer ga nije sklopio pa tako i reče. -Ma ajde, ne brini. Ne može se odma na jutro očekivat da se radi, jelda. Ne mogu ni ja do podne, vjeruj mi, samo bi da sjedim, al eto, na poslu ti ne daju. Ona nastavi zaokretat svoj pogled dok je to govorila i završi receniču na pravom mjestu pogleda, jer da je imala još šta da kaže prekinula bi je da bi se na trenutak ušutila pred slikom. -Ah.- zatim reče. -Našao sam je u kupatilu, mislio sam da je već objesim kad je tu.- -Ma nek si, lijepa je slika, mada se ne razumijem u umjetnost. Nek si.- Dariju se njene riječi cinile neiskrenim, kao kad je on skoro rekao da ga nije uplašila kada mu je srce zamalo izletilo na usta. -Je li vaša slika, ako želite, možete je odnjeti.- reče. Nadao se svim srcem, svakim dijelom tjela da će se ona razvedrit, možda malo poigrat sa hoću neću i na kraju je podbacit pod ruku i odnjet. Dario bi joj čak i pomogao, sa zadovoljstvom, bacio bi je u kola, okačio u njenoj kući, samo da je iznese, i da on, kao što bi izašla na vrata, izbaci sliku iz glave. Dok ju je ona gledala, i on je još jednom osmatrao sami rub fotografije. Do maloprije slika je bila nepromjenjena, ali od sinoć bila je drugačija. -Ne ne ne, ne bi je imala gdje stavit iskreno. A tebi lijepo stoji ovdje.- Njena odlučnost da je ne želi bila je nedvojbena. -To mi je ćerka uzela kad je bila u Pragu, ja mislim, ili u Berlinu. Volila je ona tako te slike, i sama se bavila fotografijom. Ne znam kako sam ovu zaboravila ovdje. Neke su kod mene, a većinu nisam imala gdje da stavim pa su u skladištu kod kuće. Ako hoćes mogu ti donjet još neku da sebi izabereš. -Ne.- rece Dario a riječ iz njgovih usta izađe kao iz pripremljenog topa. -Pa lijepo ti je.- reče opet Sanela nakon što razlgeda, iza ugla baci pogled u kuhinju. –Neću te zadržavat.- -Pitao bi vas da li ste za kafu ali nemam, ne pijem ni ja. Može čaj možda.- -Ne ne, idem ja. Moram još da stignem kući, čeka me posla više nego što je zdravo. Sanela se okrenu i ode prema vratima gdje se sage i podiže svoje štikle pa u polu sagetom položaju podiže jendu nogu pa drugu da ih navuče. -Ako šta treba zovi. Evo ti moj broj.- Ona iz džepa sakoa izvadi mobitel i poče da kuca. –Daj ti meni broj pa ću ti odzvoniti.- Dario izdiktira i u njegovom džuepu poče vibracija i zvono odma poslije. -Super.- reče ona, okrenu se i poče da udara petom štikli po hodniku koji je odjekivao njenim koracima. Dok nije zašla za stepenice Dario je stajao na vratima, zatim ih zatvori i ponovo stade pred sliku. -Prag ili Berlin- reče zagledajući se. Nije znao, nit je pokušavao da sebi objasni kako bi poznavanje slike moglo pomoći u tome da ga prestane izluđivati, ali nije ni pokušavao. Kao zagonetka, ne postoji nagrada za tačan odgovor, ali postoji satisfakcija. Ona satifakcija koja je vratila mačku u život. Ali to je značilo da će ga znatiželja ubit. Ostatak dana proveo je u tišini. Muzika mu nije odvraćala pažnju. Pokšaj da pronađe neki signal bežičnog neta nije potrajao dugo, pa je ubrzo sletio do kafića u blizini, u tržnom centru i sjeo, spojio se na net i naručio sok. Guglovao ječitavih sat vremena, sa povremenim prekidima da pregleda mail, pročita neke vijesti i nasmije se slikama koje su se objavljivale na stranici na namjenjenoj za smješne slike. Tipako je ključne riječi, crno bijela slika, začarane slike, slike koje se kreću, čak nije vjerovao sam sebi da je tražio slike sa duhovima, i naišao na priče o tome kako postoje uistinu neke za koje su ljudi mislili da su začarane ili opsjednute. Slika dječaka koji plače bila je jedina stvar koja nije izgorila u zapaljenom stanu, i tako je dobila titulu začarane. Slika klovna kojeg je nacrtao serijski ubica dok je čekao na stolicu, električnu, izazivala je nelagodu i nervozu kod ljudi koji bi se u nju zagledali duže. U njemu su se kolebala dva osjećanja, da nešto nije uredu sa njegovom slikom, strah da će možda naći svoju, u kojem slučaju ne bi znao šta da uradi. Sa druge strane, jedan dio njegove podsvjesti gledao ga je iz daleka i podsmjehivao samom sebi, onom, koji ne vjeruje u takve stvari kako očajno traži dokaz.

11.03.2017.

10

Čuo je šuskanje novima iza sebe i okrenuo se, prvo u jednu stranu, kako ne bi bio previše očigledan a onda malo više u drugu stranu i vidio kako momak koji je sjedio iza njih sada drži novine na krilu i pregleda stranicu po stranicu. Na majici koja se sada savila na njegovim prsima i spuštala niz ravan stomak i dalje su bila upisana slova, plava boja koja je vrištala, bila tačno ispred njega ali on nije mogao da spoji ono što vidi sa onim čega se prisjećao. Vani je bilo vedro, ali ne vruće. Nebo je bilo bez ijednog oblaka pa je sunce bacalo bistre zrake na sve njih. Dokučio bi ih, da nisu sjeli dovoljno u stranu gdje na njihov sto zgrada pored baca sjenu. Tada se žacu grmljavina i grm puče pravo u Darijevu glavu. Sve ovo se desilo samo njemu. Slika u glavi koju je grom prouzrokovao, ili je slika prouzokovala grom, bila je jasna kao nebo iznad njih. E, to je bilo jedino slovo kojeg se sjećao. možda malo, piksel jedan, sjena koja je mogla bit bilo koje drugo slovo moglo je bit i W. Bilo je. Ali slika u njegovoj glavi bila je odjsečena, jer slika u njegovom stanu bila je tačno na tom djelu odsječena. Ali bio je siguran, print na toj majici bio je isti kao print na majici koju je nosio lik koji je bio na slici u stanu. Možda bi se dvoumio, možda mu se činilo ali sada je bio toliko uzbuđen da je moralo biti istinito. Gonjen osjećajem kojeg imaju detektivi koji na mapi spoje dvije igle sa crvenim koncem, on se okrenu i pogleda pravo u momka koji je sjedio još uvijek na istom mjestu, još uvijek sa novinama u krilu i ponovo pogleda u majicu. Sada je bio siguran. Bio je sto posto definitivno siguran da je to bila ista majica. Kad primjeti u djeliću sekunde da se glava momka podiže da ga susretne pogled koji ga je analizirao, sada pod drugi put, Dario se okrenu lagano kako bi prikrio svoju iznenađenost i znatiželju. Ponovo se vratio sredini stola i začu kako se iza njega okrenu tanka stranica novina. Slika, na nju nije pomislio čitav dan, bar ne onoliko dugo koliko je do sada prošlo od kako je izašao iz stana. Ali kad bi mogo još jednom da pogleda majicu, da još jednom pogleda u lice, možda će mu i ono bit poznato. Ipak nije htio da se okrene. Možda ce pogledati kada momak krene, ili kada oni krenu, okrenut će se još jednom, kao da razgleda ali će ga upamtit. Pokušao je da se uključi u priču sa Marijom, Alenom i Sanjinom, ali oni su već raspravljali o jednom liku koji jednom nekom drugom liku nešto uradio pa je ovaj jednom trećem počeo nešto treće da radi. Dario nije poznavao nikoga od tri lika nit se trudio da se uključi u priču koja se nije trudila da uključi njega. On je ionako bio previše okupiran svojim mislima. Da li u novom stanu ima net, toga se nije ni sjetio da provjeri. Bile su tu poneke zaključane wifi mreže, mislio je, kao u svakoj stambenoj zgradi. Ali još nije pokušao da prikopča eksternu antenu i pojača snagu primanja signala kako bi moža naletio na neku otključanu. Ako to bude uspjelo guglovat će EWD i možda naći neki novi trag. Trag za šta?- upitao se. -Molim?- rece drugi dio njegovog podsvjesnog ja- -Za sliku.- -Zašto? Nije kao da ćeš nešto otkrit.- Njegov entuzijazam je počeo da tone. Razmišljao je. -Znat ću kad je uslikano i gdje. -Pa, zar je bitno? -Nije.- reče sebi. Entuzijazam jeste potonuo ali je i dalje virilo dovoljno iznad vode da zadrži interes. Neće ništa imat od tih infomracjia osim zadovoljstva. A zadovoljstvo je ubilo mačku. -Nije idiote. -Molim? Kako nije? -Znatiželja je ubila mačku. Zadovoljstvo je vratilo uživot. -Ah da. Hvala. -Ništa. Taj razgovor trajao je manje nego razmak između dva treptaja. Guglovat će sliku i nešto ce saznat o njoj. Možda čak vrijedi nečemu. -Hoćemol?- reče Alen. -Kud?- upita Sanjin. -Pa, ja pičim.- Mario dodade:- I ja ću. Moram da učim. I da kupim cigare.- ovaj drugi dodade sa dozom prikrivene težine koja je govorla: ispušili ste mi tri cigare i dužni ste mi. Ali svi su se pravili da ne znaju da čitaju između redova. Ustali su i na sto sputili svako svoj dio pa se okrenuli prema stepenicama. Samo što Dario zakorači na prvu, morao se okrenut i još jednom pogledat na majicu. Bila je tu, i sigurno je bila ona koju je vidio na slici iako se tamo nije vidjela popuno. Ali bila je tu. Koja slučajnost. Na trenutak je podigao pogled uz majicu i vidio mladoliko lice i kratku kosu na glavi koja je bila spuštena u novine. Kako se ponovo podizala Dario nije osjećao potrebu da skrene pogled. Samo je razlgledao kafic u odlasku. Njihovi pogledi se nisu sreli ali Dario utvrdi da je momak sigurno bio stariji nego što je samo izgledao, možda dvije tri godine, pet sigurno nije. Sanjin i Mario krenuli su u jednom pravcu a Alen i Dario u drugom. -Jesil bio na faksu?- -Aha, ništa novo.- -Jebat ga.- -Ma ja. Ej znaš onog lika što je sad skoro ušo, siva majica, čito novine?- -Aaah, ja, primjetio sam ga.- -Ne znaš ga?- Alen je zao svakoga ko je bio iz grada ali nikoga izvan njega. -Ne vjerujem, nisam nešto ni obraćo pažnju. Dario klimnu glavom i njih dvojica nastaviše putem. Pričali su o Sanjinu i kako je uporan da sazove raju i cure u stan koji nije njegov. To je bio jedan od njegovih napornih dana, očigledno. Dario je ponovio priču o tome kako će stvano zvat ljude, njih četvoricu, možda još jedno dvoje ako baš bude trebalo. Ali za sada ne bi bio spreman ni voljan da zove više raje, da od svega pravi buku a pogotovo ne da zove cure za koje je Sanjin mislio da ih je upoznao. Zamalo, ako je uopšte uspjelo, na kratko, zaboravio je na sliku i majicu sa slovima. Ali kad god bi mu se vratila slika, u glavi bi bila jasna kao da gleda pred sobom. Obje slike su mu bile jasne i kad se na raskrsnici pozdravio sa Alenom, nesvjesno je produžio korak tik ispod trčanja. Njegov dah je poovo postao brz i težak. Vraćao mu se osjećaj bjega, osjećaj zagušenosti, zvuk i zrak postali su gusta izmaglica koja mu se zavlačila u pluća i grebala iznutra. Uletio je u zgradu i trkom popeo uz stepenice. Otključao je vrata i sada, namjerno se podjsećajući majice koju je skoro vidio, bez da uopšte skida patike krenu prema slici. Izoštirio je svoje sjećanje kako ne bi bilo pod uticajem slike koju će da vidi. Htio je da bude siguran da će moći prepoznati najmanju razliku ako je uopće bude. Stao je pred sliku na zidu i još jednom, ovaj put u zatvorenom prostoru pukao je grom i udario ga pravo u tjeme glave. Slika na zidu se izmjenila. Ne bi možda ni primjetio da je gledao iz daleka ali desni kraj slike, tamo gdje je virilo slovo E na sivoj pozadini sada je bio pomjeren, ili se lik pomjerio. Na samom kraju slike bio je on, momak iz kafića. Iako ga je vidio tek na trenutak bio je siguran da je to bio on, saget sada gledao je ispred sebe kao što je čitao novine, a majica, sad se vidjela čitava, i jasno ispisana identična slova E.W.D ovdje, na crno bijeloj slici u bijeloj boji na sivoj majici.

10.03.2017.

9

Bio je ovo četvrti stan u kojem je živio. Prvu godinu nije bio svjestan ni kako da traži stan pa je prelistao oglasnik u uvjerenju da su većina stanova zauzeti ili preskupi. Uselio se u potkrovlje jednog starijeg bračnog para. Gore je imao samo sobu pokovanu u lamperiji gdje je zimi bilo toplo ali ljeti prevruće. Kada se upoznao sa nekim ljdima, tjekom predavanja ili preko drugova iz iste srednje škole u koju je on išao, naišao je na Stevana koji je takođe tražio stan. Zajedno su se nakon prvog semestra obojica prebacili u stan kojeg su zajendo mogli priuštit i tamo su bili sve dok Stevan nije dustao od studija i otišao kući a on, u nemogućnosti da sam plaća dvije kirije i bez želje da nekoga nepoznatog ubacuje u svoj životni prosot, preselio se u predzadnji stan kojeg je proveo skoro mjesec dana tražeći i listajuci kroz oglaslik često pozivajuci ljude koji su samo osvježavali svoj oglas a kod kojih je već bio. Kad je bilo pola dvanest pozvao je Alena. -Hoš na fax oko dvanest, možda na kafu.- -Mm, može. Hoćes zvat koga ili ću ja.- -Nema krede, a ni neta, vidi ti ko je online i jel ko za kafenisanje da ja sad ne silazim punit kredit. -Važi.- reče Alen i dogovoriše se vidjeti sa sat vremena pred faxom. Fakultet je bio smešten u staroj komunističkoj zgradi koja je iz vana uspješno povratla svoj nekadašnji izgled u nešto svježijim bojama. Bilo radi starosti ili zbog granata koje su joj kao bore na licu dodavale jos više godina nego što je već imala, to je bio dobar potez. Šteta pa nisu imali para da srede unutrašnjost. Većina vrata imala su stare brave u kroz čije se klučaonice moglo gledat a vrata jedva zatvarat. Na svakim je bila mala pločica sa brojem prostorije i imenom odsjeka kojem je pripadalo ali to i nije bilo toliko bitno kad se grupa studenata kome je učionica trebala vukla hodnicima kao vođena stočarem kako bi se smjestili i preko grbače prebacili još jedno smorno predavanje. Na donjem spratu Dario je stao pred oglasnu ploču, četiirt prozora koji su imali pogled na ploču sa poljepljneim i poheftanim oglasima ispred stiroporne pozadine. Datume ispita koji će uskoro doći, neki imatrikulantski koji su bili, i uvijek oglas koji je tu stajao daleko nakon što je prošlo šta god je oglašavalo, iako već tad prilčno nebitno. Kad god bi koračao prema oglasnoj uvjek bi pogledom prvo obuhvatio sve četiri prozora kako bi se počastio pogledom da je stigao do zadnjeg. Sjećao se kao se na početku sa novostečenom rajom šalio kako će tek morat da pređe sva četiri prozora, kako su na polovini govorili isto 'kako brzo prođe i već smo na pola' i kako su odnedavno gledali unazad, kao prije unaprijed, na prozore koje su prešli. Na oglasnoj nije bilo ništa što tamo nije bilo prošle sedmice. I nije mu smetalo. Odma se potom izvukao iz zgrade i sjeo na stepenice na ulazu. Taman što izvadi mobitel da ubije bar koji minut igrajući tetrisa, jedine igrice koju je imao na telefonu, pred njega zakorači samo par patika koje je vidio. Uz tjelo su bile farmerke koje su namjerno izgledale izlizane i pocjepane na jednom koljenu, dalje, majica, kratkih rukava sa kosturom koji je držao jednu ruku u pozdravu i sa mrtvačkim osmjehom i na vrhu Sanjinova glava, disproporcionalno velika i ćelava, bar se tako činila iz daleka. Sanjin je prerano ćelavio pa se odlučio preduhitrit godine i redovno se šišati što je kraće moglo. Njegov osmjeh je bio širok i oštar, pokazivao je kratke male zube. -Đesi kitone.- reče Sanjin. Sviđale su se samo njemu, zaigrano pogrdni nazivi kojima je nasumično zvao ljude. 'Kita', 'kiton', 'karo' ponaked životinjska imena poput 'paun' 'magare' babun' ili samo njemu najdraži naziv 'siso suha'. Dariu je bilo drago što ga pred ulazom fakulteta gdje su se gomilali ljudi, mnogi samo u prolzu, nije nazvao onim zadnjim. -Đesi druže.- reče Dario i oni se rukovaše. Dogovorili su se da će se naći sa ostalima u kaficu u gradu i Dario i Sanjin se uputiše. Nije lako bilo pješačit sa Sanjinom, najviše jer većinu puta nije mogao da prestane pričat. Hvalio se stvarima koje je uradio iako nisu bile vrijedne hvale i počesto bi pretjerivao. -Prošla sedmice brate, jesam se napio.- -Znam, bio sam tu.- reče Dario ali Sanjin samo nastavi priču kao da nije. -Ti kad si otišo ja sam osto još, brate, popio još par pivi i jedva kući došo. Mada se i ne sjećam kako. Usto ujutro, glava puca, jebeno. Nisam čitav dan mogo ništa jest, al brate, muka mi bilo do kurca. Ne bi meda mogo. -Heh.- -Što te nije bilo u nedjelju na pivi? -Nisam mogao, bio sam i ja malo mahmoran. Selio sam se u novi stan. -E da. Reko mi je Alen. Gdje je, kako je? -Pa eto, slično starom stanu ali novije, u zgradi. Kontam da skupim raju na sjedaljku ali možda je bolje da malo sačekam, da ne bude frke odma prvi dana. -Možda sljedeće sedmice?- -Možda. Vidjet ćemo. Sanjin je nastavio priču o svom opijanju iako je Dario već prije čuo neke, čak većinu. Sanjin je dolazio iz bogate porodice, ali se time nikad nije previše hvalio, osim ako se hvalisanje popivenim pivama predoči u pare. Sve u svemu, iako je ponekad bio naporan i uvrijedljiv, nije bio loš čovjek. Kad su sjeli u baštu kafića nakon nekog vremena pridružio se i Alen, a uskoro poslije njega i Milan, momak kojeg je Dario poznavao još iz srednje. Nisu išli u isti razred ali su se poznavali dovoljno da se prepoznaju.Preko isprelitane zajedničke raje su se i nih dvojica bolje upoznali. Sva četvorica su bili srž grupe koji su svaki vikend visili zajendo i ganjali flaše i cure. Sanjin je bio dobar dok ne bi počeo da pretjeruje pa su njega najčešće vodili kući, ili bolje rečeno nosili. Sada su svi bili trijezni, pa nije škodilo popit pivo kad već nisu išli za drugim obavezama kasnije. -Ja ću cedevitu.- reče Alen i ostali mu uručiše pogled nepovjerenja što je razbio niz od tri naručene pive na što Alen reče: –Boli vas briga, ja kod kuće imam alko test koji se zove mama. Ako ona nanjuši pivu u po bijela ponedjeljka, do sutra ću da krvarim iz ušiju od priče. -A brate. Meni moji neće ništa. Neki dan sam se ubio sa ocem. Popili rakije ko piljevine. Stari mi nudi cigaru a ja mrtav nako, zamalo ne uze, jebote. -Pa što nisi?- upita Mario koji je redovno pušio i tako već držao cigaru u ruci, svako malo otresajući pepeo od pepljaru iako ga nie bilo na vrhu cigare. –Ako ti ništa ne govori za redovno trovanje pivom, valjda neće ni za cigaru. Uostalom, i on puši. -Ma znam. Ali neke stvari bolje ostavit skrivene dok ne bue nužda. Uostalom, ne bi ni bilo ništa dok se ne bi otrijeznio. Alen rece: -Ne bi ni moji meni ništa uradili. Možda ruku odsjekli. -Svi se nasmijase –al valjalo bi slušat sve po pet dana, priču vako i nako. A vala moji i ne puše. Ista stvar, zar ne? Osim što je Mario pušio redovno, svi su pušili kad bi se napili. Dario je bio najredovniji pusač. Dok su se Sanjin i Alen grebali od Marija, Dario je kupio sebi kutiju i sam bio ogreban, ali bar nije uzimao ničije cigare, bar dok njegovih nije nestalo. Kafić u kojem su sjedili nije bio pun, ali to se njima baš tako sviđalo. Nije nikad bilo toliko gužve da su morali tražit drugo mjesto, a uvijek dovoljno raje da ne sjede u zapuštenom mjestu. Pogotovo na vako lijepom vremenu, raje je bilo taman. Uz par stepenica se pope momak kojeg su poznavali i pozdraviše se sa njim klimanjem glave prema gore i nearitikulisanim 'djesištaima'. On uzvrati i prođe pored njih. -Ej!- dodade Dario nakon što prva priča već iščeznu –Našo sam novi stan. Gajba i po. -Ej da.- reče Mario- pričo nam je Alen. Jebeno braca. Kad prije?- -Jučer. Našo i prešo, isti dan. Nisam znao da imam noliko stvari, jebote. Dva puta smo išli autom a ja čitav dan prebacivao stvari i slago. Alen potvrdi: -Ja ba. – i ispi svoju cedevitu kad im pića dođoše. -Dobra gajba-. Dodade kasnije. Sve ima, super novo, niska kirija. San snova. Sanjin: -Šteta pa tek sad, jebote, da si to imao od početka... -A kurac, ne bi nikad učio ni do zadnje godine došao. Sanjin ponovi planove koje je on imao: -Trebamo se nkad skupit, sjest možda. -Reko sam, ne još, bar dok prođe koji dan. Svi potvrdiše a Sanjin dodade: -Upozno sam pičoka u subotu kad ste svi zbrisali. Dobre brate. Pozvat ćemo ih. -Koje?- upita Alen. Kad god bi neko sopminjao neke cure koje su bile iz tog grada, Alen bi ih znao bez obzira na godine ili iz kojeg dijela grada su bile. -Mmm, Belma, Selma ili nešto tako. -Pa ne znaš ni kako se zovu.- Svi se nasmijaše. Muzika u kafiću prešla je sa laganoj džeza na neki rock koji će Dariju pjevat u glavi pola dana dok ne skonta kako se zove pjesma i bend. -Ma znam, ali sam zaboravio. -Znači ne znaš?- dodade Alen kao da je dočekao. -Jebi se babune. Uglavnom, možemo ih zvat. Dobre su pičke. Alen se ubaci ponovo: - Selma, ona iz donjeg grada. Niska crvena? -Ne, jebala te ona.- ono što Alen nije rekao je da je ta opaska zapravo bila istina, ali ta priča se desila davno i samo je on znao. Šutio je o tome jer se kajao. Ali svi su znali Selmu, iz viđenja, bar. -Ne znam. Imam broj.- Sanjin izvadi mobitel koji je bio sav samo veliki ekran sa tankom tipkom na dnu. Prtiskao je prstom po ekranu dok su svi čekali. -Belmina.- reče i poče da se udara po čelu ali umjesto toga se počeša dlanom po ćelavoj glavi. -Ko je, odakle je?- -Eh...- odahnu on. –To ne znam. Pola sata kasnije svako osim Alena je zapalio cigaru i Mario zgužva ostatk prazne kutije i čvokom je katapultira do pepeljare. Pričali su o suboti i o nedjelji na kojoj Dario nije bio. I nije se kajao. Čini se da se ništa nije desilo osim dvije pive i puta kući. Navodno je padala blaga kiša ali se on ne sjeća da je išta primjetio. Pričali su o planovima za sjedenje u novom stanu, svaki put kad bi priča utihnula Sanjin je bio taj koji bi se vratio na istu temu. A onda bi se svi našalili kako bi da zove trebe koje i ne zna, pa onda da li je uopšte siguran da ih je upoznao s obzirom kako je pričao da je popio. Da se još koji put na to vratilo možda bi i sam sebe ubjedio da jeste sve umislio. Kafić je bio smješten malo iza gklavnog šetališta kojem su se mimoilalzile mase ljud dok su oni sjedili u mjestu. Raja u kafiću se mjenjala, jedni su ustajali a drugi dolazili dok je konobar hodao od strola do stola i mjenjo pepeljare, odnosio prazne i donosio pune čase i flaše. Dario je i dalje pjevao rock baladu koju je slušao maloprije. Kopkalo ga je dovoljno da mu je malo falilo da ustane i pita konobara koja je pjesma bila, ali vjerovatno se već izgubila na playlisti a onda je mislio da bi takvo pitanje bilo glupo. Sjetit će se nekad. A ako se ne sjeti, nada se da će je prestat pjevušit i zaboravit prie nego što ga izludi. Uz par strepenica do kafića popelo se još ljudi koje su poznavali i pozdravljali. Neki su zastali za stolom dok su neki samo klimnuli glavom i uzvaratili 'evo' na još jedno 'djesištaima'. Uz stepenice se zatim pope siva majica, ne sama naravno, već na tijelu nimalo posebnog momka njihovih godina, možda malo stariji, možda je samo tako izgledao. Piljio je očima po kafiću u potrazi za praznim mjestom i sjeo. Dariju je prvo bio samo jedna osoba, ali čim je momak prošao pored njih da bi sjeo na sto iza njega vidio je nešto što mu je kao pjesma odjekivalo, ali u očima. Neki stari zvuk poznate pjesme koju je nekad čuo bila je sada slika koju je nekad vidio. Momak je nosio sivu majicu sa natpisom E.D.W u zakrivljenom luku na prsima. Slova su bila plava i debela i mogao se zaklet da ih je negdje vidio. Brzo se u glavi prebacio sa spiska pjesama i melodija na fascikl sa slikama majica i natpisa. Pod slovom 'E' je trazio i E.D.W. Možda u subotu. Pokušavao je da se sjeti vremena kad su sjedili vani, grupe ljudi koji su bili na klupi nešto dalje od njih. Ne bi tada ni mogao u mraku i od udaljenosti, da pročita šta god da bi bilo na majicma ljudi. Jedan je moamk došao da traži upaljač od njih ali on je nosio kariranu košulju i laganu crnu kišnu jaknu preko. Pokušao se prisjetit blago pripitog puta do kafića gdje su sada bili. Grupe ljuidi sa kojima su se mimoilazili. Možda mu je tada za oko zapela majica. Nije mu se jednom desilo da vidi jednu te istu stvar u razmaku od par dana i istog trenutka povezao dvije tačke. Ali sada je imao samo jednu tačku, i koncem je tražio s čime da je poveže za drugu. E.W.D, govorio je sebi. Možda je to skraćenica za nešto pa je vidio na netu, negdje u nekoj knjizi, negdje u nekom filmu. Konac je bio povezan za jednu tačku a on je kao detektiv drugi kraj držao u ruci i pokušavao da kružeći po sjećanju kao po mapi nađe drugu tačku gdje će zabost iglu i svezat konac za nju. E.W.D

09.03.2017.

8

-Halo- reče kad se javi. -Hej buraz.- rece Alenov glas –Misam čuo mob, osto u sobi a ja se tuširo. -Mah, zvao te...- poče, i predomisli se. Htio je da izađe ali reče: - Ostale su tvoje dvije torbe kod mene, ja zaboravio. -Ma de, poklupit ću nekad.- Dario je šutio, htio je da se razgovor završi i da ponovo utone u tišinu. -Hocemol vani?- upita ga Alen. -Ma jok, umoran sam od svega danas. Ne mogu.- -Ajde, dobro, drugi put onda.- -Važi.- reče i pozdraviše se kad Dario spusti slušalicu. Prošao je kroz dnevni boavak pored police za televizor i ušao u kuhinju te spusti telefon i kesu. Odpuhao je duboko i kad udahnu osjeti mir i svježinu koja mu je nedostajala kao planinski zrak. Opsovao je sebi na glas. –Haknem te ja na sunce žarko, jebem te aljkava.- Zaboravio je hljeb. Sad se osjećao umornim, i sam pokušavajući da sebi objasni nalet nervoze, brzine, potrebe da se zatvori i isključi iz okoline. Sada kad je skontao da se morao opet vratit u trgovinu znao je, međutim, da će se vratit ponovo, da će samo da izleti po hljeb, izleti u trgovinu i vrati se prije nego što prođe minuta, možda dvije. Tako i uradi, sada smireno, disajući udklađeno, zakrenuo se na petama i ponovo prešao preko dnevnog boravka. Kroz vidno polje mu proleti slika, prozor u sivu masu crno bijelih ljudi. Srce preskoči jedan otkucaj i on zadrža pogled na njoj dokele god mu nestade iz vida kad prođe kroz poluotvorena klizna vrata. Sišao je niz stepenice i osmjehujući se sam svojoj gluposti time razmjenjijući osmjeh sa trgovcem uze hljeb i vrati se u stan. Čim je došao spustio je hljeb na sto, odsjekao veći komad i njega po dužini polopovio. Bogato je naredao selame i nekoliko kriški sira koje su svaka bile u svom omotu i strpao i mikrovalnu koja je počela da zuji. U međuvremenu nasu sebi času soka i položi je odma na sto ispred trosjeda. Torba, uska kockasta sa laptopom unutra, bila je nageta na policu, on je podiže i prikopča ga, otvori i on ispusti ton dobrodošlice. Dok se na ekranu nagovještavao operativni sistem i govorio kako se priprema za rad, Dario pnovo podiže pogled ugodnosti kako bi upio novi stan,svoju novu domenu u ovom gradu. Laptop je stajao upaljen pored njega dok je žvakao sendvić natopljen majonezom i pomalo ispijao sok. Zagledao se ponovo u sliku i kad god bi odvratio pogled od nje, ponovo bi joj se vratio. Bila je kao magnet, baila je neobična pomisli on, ako ništa, neobična poromjena. Zid je prije bio natrpan šarenilom a sad je na tom istom desnom zidu bila jedna jedina crno bijela slika. Na njenom vrhu u staklu iza kojeg je bila preslikavala se plafonjera koju je upalio kako je vani padao mrak. Kad je jeo, legao je na trosjed nogama prema slici tako da je naget na naslonjač ponovo gledo u nju. Gurnuo je iz istog ležeceg položaja tanjir u stranu, položio času na pod pored stola kako bi mu bila na dohvat ruke i na sami rub primakeo laptop. Otvorio je folder sa filmovima i gledao u ikone poredane abecedno. Akcioni film, drama, triler, filmove koje je gledo, filmove koje mu je neko proporučio. Skidao bi ih u starom stanu jedan po jedan jer je net bio slab pa je čekao po čitav dan da se skine. U odvojenom folderu na dnu bili su pornići, svai od tri pogledao je više puta, preskakao na one dijelove zbog kojih se i gledaju, i čim bi svršio, dalje ga nisu interesovali. On se počeša po kurcu preko šorca i pomisli kako bi mogao nakon ovakvog dana da se počasti. Otvori i razmisli, drugi je bio dobar, sa nekom pričom čak, ali pričom koju nije ni pokušavao da shvati i pogleda. Trljao se po kurcu i dalje preko šorca dok je preskako dijaloge i došao do dijela gdje je glavni lik, valjda je glavni, svezao ženu za stolicu, počeo da je šamara, očigledno lažno dok se ona očigledno uzbuđivala. Onda je počeo da se skida, da joj gura ukrućeni kurac u usta dok se i ona još svezana uvijala na stolici i sisala. Dario je svršio nakon nekoliko minuta, daleko prije glavnog lika koji je tek došao do druge poze, te jebao sada već odvezanu žensku na krevetu koji se sasvim neobjašnjivo pojavio pored njih. Utrpao je ukrućeni kurac u gaće i prebacio šorc koji je sada imao kvrgu na sebi, u kupatilu oprao ruku i krenuo nazad u sobu da sada nađe pravi film za gledanje. Možda neki triler. Zalegao je na isto mjesto i ponovo pregledao spisak filmova. Našao je jedan, što ga je već počeo gledat pa ponovo poče. Iako se koncentrisao na dijaloge i dešavanja koja su se već pomalo zapetljavala, svako malo bi pogledao oko sebe i uvjerio se da je u novom stanu. Ali umor ga je pomalo savladavao, i sve više je gubio koncentraciju. Sada su dva lika na ekranu vodila raspravu a on je izgubio nit pa nije ni znao o čemu pričaju. Još malo, govorio je sebi i odmaket će sto, ispružit trosjed i provest prvu noć u novom stanu. Dok su se dvojica u filmu raspravljali, on je zatvorio oči 'samo na trenutak pa će onda ustat i oprat zube'. Osluškivao je dijalog tek toliko da ga je primjećivao, kao da su se dvojica nalazili pored njega a on sa mislima negdje drugdje. Osjećao se opušteno i mirno, zadovoljan sa sobom što nije izašao. Sad bi sjedio na željeznoj stolici sa tankim podmetačem pod guzicom i ispijao pivo, možda zapalio jednu ili dvije cigare, od čega ne bi imao ništa sem lošeg okusa u ustima. Njegovi mišići su se opuštali, prebacio je nogu jednu preko druge prekrstivši ih na stopalima. Kao glasna sirena koja bi odjeknula odjednom, kao eksplozija tačno pred njegovim nogama trznuo se i povukao noge sebi dovoljno da osjeti toplinu od struganja na petama. Srce mu je zalupalo do straha iako se ničega nije uplašio. Gledao je oko sebe i nalazio se u novom, neistraženom prostoru. Istog trenutka se podsjeti da je ovo sada novi stan, ali nelagoda ga nije napuštala. Tresao se iz nepoznatog povoda. Bilo mu je hladno kao da ga je zapljusnuo led. Osjećao je kao da ga neko gleda. Odatle je dolazio strah. Sanjao je nečiji pogled na potiljku dok je hodao zapuštenim makadamom. Bilo je mračno, apsolutna tišina u njegovom snu. Vidio je tik ispred sebe dokle bi mu stopala išla korak po korak napijed i isto toliko iza sebe kao glumac kojeg prati reflektor na zamračenoj bni. Ništa oko njega nije postojalo osim ceste pod nogama čije je krajeve pronalazio hodajući desno pa lijevo, uvijek pod uglom, kako bi i dalje išao pravo. Ipak, u mraku je neko bio, par stopala koji su bili kao odjek njegovih, kao dva ezana koji kasne tek primjetno jedan za drugim. Iako ništa nije vidio, bilo je siguran, mogao se kladiit da je u njega piljilo par očiju i secirao njegov pokret, uvijek u skladu sa njegovim, ali kad god se okrenuo vidio bi samo crnilo. Zatim su se koraci približavali, postajali jasni i glasni kao njegovi vlastiti. Čekao je da ga korak koga god iza njega udare u petu i nije znao da li u tom trenutku da potrči ili se okrene. Bilo mu je hladno. Protezao je korak kako bi se udaljio, ali nije potrčao. Kao što bi pas počeo da tjera tek onoga koji bježi i on je pokušavao da hoda smireno ali uzurbano. Onda koraci iza njega stadoše. Koraci njegovih stopala na makadamu postadoše nečunji i time njegov usamljni par koji je gazio po mraku. Dario zastade, nije znao zašto, nije znao čemu. Dok je kamenje pod stoplaima jecalo, on se okrenu i iza sebe ugleda tek rame koje se omdake u mrak, oštro rame crnog sakoa koji pobježe tek dovoljno da postane neviđeno. Sada je bio siguran da nije bio sam ali ako se ponovo okrene, da li će taj neko sada biti ispred njega. U tom trenutnu se okrenuo, u trenutku kada je pogledao ponovo ispred sebe njegove noge se zgrčiše od bola koji mu je presjekao stomak kao bodež. Nije mogao da zna kakav je osjećaj noža koji bi se probio do unutrašnjih organa tik ispod rebara ali je bio siguran da bi ga mogao približno opisat sad kad ga je osjetio na samom sebi. Rukom je prešao preko bolnog mjesta i nije osjetio ništa. Kao mrak oko njega bio je isčezao ali on je i dalje bio sam, u svom stanu ali uplašen, na sigurnom ali još uvijek se tresao. Digao se na noge. Laptop je i dalje gorio, na ekranu se glavni lik vozio u autu. Pritisnuo je razmak na tastaturi i film stade. Ako on ustane, hoće li mu noge otkazati? Bile su ledene, to je osjeto. I pokušao je da ustane, ali kad osjeti da se tlo pod nogama protreslo, čekao je da se smiri, što je trajalo kratko. Ide leći. Ide leći i pokušat ce da sanja žene i provod ovaj put, nešto u boji, nešto na svijetlu. Prošao je pored slike na zidu i ponovo ga obuze neobjašnjiv strah, osjećaj da je krajem oka vidio nešto što je odma poslije drugog pogleda nestalo. Čovjek na slici gledao je u njega. Dario stade isred slike i pouša da uzvrati pogled oči u oči, ali glava čovjeka bila je sageta i gledao je naprijed. Oči su mu bile umorne, sanjao je loše, možda se zavarao. Odma se ubjeđivao u suprotno ali slika pogleda pikseliranog lica sada je bila urezana i nemoguće je se bilo riješit. Gledao je u lice koje je sada bilo sageto, gledao u lica pored, ljudi su gledali pred sebe, dio mase, koja se kretala u istom pravcu niz sliku. Kao da je izazivao, Dario se približi fotografiji, tačno onom licu za koje se mogao zaklet da je upravo pratilo njega dok je prolazio pored. Bio je na par centimetara udaljen od stakla i njegov dah je bacao izmaglicu na dio ispod njegovog pogleda, i na lica ljudi. -Pogledaj me.- reče, i strese hladnoću sa sebe kao brašno jednim trzajem ramena. Šta ako ga posluša pa pogleda. Onda će da doživi srčani, eto šta. Čovjek je bio u sakou. Onom sakou oštrih uglova ramena koje ga je pratilo. Dario je bio skeptik po prirodi. Ako su postojale stvari koje nije mogao da objasni, oh ih je ipak pokušao objasnit, ili dovoljno sačekat da mu neko drugi objasni. Rednovno je čitao vijesti, informisao se, oslanjao se na činjenice. A činjenica je bila da je bio umoran. Činjenica je bila da ga je slika privlačila, i da je već vidio svako lice na njoj, pokoji detalj, možda, pokupio je nesvjesno, kao upravo taj sako, i projecirao ga sebi u san. To je bilo logično, to je bilo objšnjenje koje je funkcionisalo. I u to se uvjeri. Kada je pišao i oprao zube vratio se u dnevno sobu i krisom, u prolazu, ponovo bacio pogled ali tek krajem oka kako bi možda ponovo uhvatio iluziju koju su mu oči priredile. Možda pod određenim uglom, naočale jedne osobe i kosa druge bi činili kao da izgledaju poput para očiju koje gledaju pravo. Ljudi na slici ipak jesu svi bili skučeni ali nimalo neugodno, nisu se gurali, samo su išli,svako sa svojim prostotrom, u istom pravcu. Rasklopio je krevet i legao. Posteljinu bi mogao promenit, pomisli, ipak je ovo novi stan i novi početak. Ali sada je već kasno. Možda sutra. Dok je kratko vrijeme tonuo u san i dalje ga je mučila slika, i pogled kao radozlale osobe, koje je dolazilo iz slike. Ponovo reče sebi da mu se pričinilo. Sjetio se kako se jednom vozio u autobusu i sjedo otprilike iznad dva zadnja točka. Zamišljeno je gledao kroz prozor dok se nizala ulica i pored sebe bacala drveće i auta. Autobus mora da je naletio ne crnu vreću od smeća koju je vjetar nanjeo na put i kako je išao, zrak koji je strugao od autobus proguta kesu ispod sebe i izbaci je tačno ispod Darijovog sjedišta u stranu kao katapult. Na djelić sekunde činilo mu se zamišljenom da je točak otpao i odletio ali je odma uvidjeo varku koju su mu oči priredile i ostatak kratkog puta se i dalje sa jakim otkucajima srca smijao sam svom malom srčanom kojeg je preživio. Takva je bila i ova varka, prelom svjetla, njegova uspavanost, do toga je bilo. Zaspao je ugodno i sanjao da je na brodu, ali se osim toga ničega nije sjećao kad se ujutro probudio. Ustao je oko deset, još neko vrijeme se roštiljao na krevetu i uživao u tome kako je bio mekan i nov krevet, ni sam ne shvatajući kako je uspio da spava na starom, iskrivljenom krevetu iz predhodnog stana. Bolila su ga leđa nekad, kad bi se baš savio ali sada se činio kao da toga neće biti. Kada se okrenu na leđa pogleda iznad sebe, uglovi na zidovima bili su čisti, bijeli i on se sam sebi nasmija pa ustade. Nije više razmišljao o slici, o varci, sad je gledao kao jako uspješan ukras u jako neuspješnom stanu. Doručkovao je što je večerao i uključio laptop. Legao je ponovo na krevetu kojeg je htio da sklopi ali se odlučio sačekat još, da se razbudi. Pokušao je shvati dokle je pratio film, ali odusta kad odluči da mu se za sada ne sviđa. Možda mu se vrati volja nekog drugog dosadog jutra ili večeri. Oko dvanest će na fax, da vidi šta tamo ima. Predavnja je odslušao za ovaj semestar i čekali su ga ispiti. Položit ce većinu, u to je bio siguran, a da li će biti dovoljno da pređe na slijedeći semestar, to ga nije interesovalo. Bio je zadnja godina. I sa zadnjim stanom, vjerovatno, to će biti dobar kraj dobrom periodu.

09.03.2017.

7

-Na što je zakači?- upita dok je još stajao ne odvajajući oči od slike, od mase ljudi, kao rijeka koja se slivala niz zid kroz jedan prozor. -Bio je šaraf tu, i zakačka na slici, vjerovatno je tu slika i bila. Nije se sjećao da je vidio šaraf, ni ekser, ni bilo kakvu kuku, nit bilo šta što mu je tad izgledalo kao čist ravan zid otvoren i spreman da se na njega nešto stavi. On odpuha jedno 'heh' i sjede. Alen je još piljio u sliku, kao je gledao u nekog koga bi u masi prepoznao, ali iz ove daljine, primjeti Dario, ni jedno lice nije bilo jasno vidljivo. Bilo ih je toliko puno. -Šta treba da piše dole?- reče Alen. Dario tek tad postade svjestan predhodne tišine i kako je već bila srušena. -Ne znam. Nešto inspirtatvno, valjda. Takav i jest poster.- -Nesto kao 'prati struju'?- i obojica se nasmijaše. -Skontat ćemo nešto pa napisat.- Alen se diže sa trosdjeda i pruži ruku Dariju: -Odoh, brate. -Kuda?- -Odo kući, odo malo odkulirat pa možda večeras vani. Mogli bi na kafu.- -Nema šanse. - Dario je bio odlučan. Znao je šta kafa znači navečer. Jedno veliko točeno, pa drugo i nastavak juatrnjeg mahmurluka, drugi dio. Sutra neće imat čime da se zabavi, nit šta da ga obraduje, bar ne kao danas, i ponovo će da pretrpi dan. -Što?- Dario zadrži misao za sebe i reče: -Ne mogu. Potrošio sam se sinoć i večeras ću da kuliram. Ako se predomislim zovem te oko osmice pa ćemo se čut.- -Važi.- Dario ga isprati na vrata i nakon što vrata zalupiše i odjek isčeznu u praznom prostoru, on ponovo ostade sam i u novoj, svježoj, bijeloj tišini. U starom stanu nije nikako bio u tišini, trebala mu je muzika. Ispunjavala je zatamnjen hrđav prostor nekom bojom, nekim vibracijama, makar zvučnim. Ako nije mogao slušat muziku pustio bi neki snjimak, neku priču o bilo čemu, često teorije zavjera, neki dokumentarac koji je mogao da priča u pozadini dok je on radio, pospremao do krajnosti razbacan stan ili pravio ručak. Sada o tišini nije ni razmišljao. Nije mu smetala. Još jednom se bacio na trosjed i na kratko pogledao sliku. Ali u uglu njegovog pogleda u njega je gledala kamara odjeće i tri torbe natrpane svim i svačim. To je bio današnji zadatak. To je trebalo da uradi, da sve te stvari koje je na ovaj ili onaj način raspoređivao po koferima da ih sada ponovo na neki koliko toliko sličan način rasporedi po sobi, da upamti gdje je šta, da mu ono najpotrebnije bude na dohvat ruke a ono manje potrebno da zakuca negjde u pozadinu... krenut će od početka pa dokle god bude mogao. Prvo je pokupio odjeću sa poda koju je istresao iz kofera da bi ih ponovo upotrebio za ostatak stvari. Farmerke na dno ormara, košulje i jakne na vješalicu. Zatim opet uze jakne i sjeti se da sada ima ostavu, tamo ima šipka za vješalice, čak i pokoja vješalica kako se sjeća. Kad ih premjesti tamo nastavio je sa košuljama, sa majicama na vrh ormara u odvojenu pregradu po rasporedu majice za po kući u jedan kraj i majice za izlaske u drugi. Šal, kapa, rukavice, koje je uvijek imao sa sobom bacio je u zadnji dio iza majica za ono vijeme kad budu potrebne. Sa druge, desne strane trosjeda, bio je drugi ormar, on je bio uglavnom od latica pri dnu i tri nivoa niskih pregrada. U latice ubacio je gaće i potkošulje, u drugu čarape a u treću šorceve. Kada je to završio bio je i pri kraju sa odjećom. Činilo mu se da je imao manje nego što je mislio, ili se to sada samo tako činilo jer je sve posloženo kako treba. Na kraju, bio je tu jedan od sada ispražnjenih kofera sa odjećom koja se dugo nije oblačila i tako pokupila neki ustajali miris od pozadine ormara. Neke majice koje i bi nosio kada ih se sjetio. To će da opere. Ali nema veš mašine u stanu, tek sad se sjeti. Do sada je nosio prijtelju da mu se odjeća opere, po cijeni od jednog točenog piva. I tako će izgleda ostat. Ionako nikad nije znao kako da se koristi veš mašinom. Mati ga je samo slala da je ukljuci tako što povuče kolut koji se okretao na određene opcije kad god bi bila jeftina struja, i da ga isključi pritiskom na isti kolut kad bi mašina završila. Ostalo nije bio do njega i nije mu nikad trebalo. Došao je do suđa. Te dvije skupine, odjeća i suđe, bile su najobilnije i najjednostavnije za rasporedit. Suđe u kuhinju, veš u ormar. Kad dođe do sitnica bit će mu otežano da svačemu nađe prostor, ili čak ako moradne da neke stvari baci, ili ih samo skloni ako im ne nađe prosora. Tanjiri i čase, jedna jedina tava koju je imao i u odvojeni dio, krigle za pivo, čašice za rakiju i/ili votku, inventar kafića koji je krao kad bi se napio. Frižider je bio prazan, sreća pa nije ni bio gladan, ali bit će, za oko sat, možda malo više, uvijek je tačno procjenio i tad će kupiti nešto. Trgovina, jedna mala, jedna od rijetkih preživjelih nakon što su superxafsi počeo da niče kao benzinske pumpe i kladionice svuda po gradu, nalazila se odma pored ulaza. Jedno po jedno stvari su se slagale i neke izdvajale. Mali plastični skejt sa kojim se ponekad igrao po nozi i stolu, pokušavao da prstima izvede pokoji trik, zajedno sa slagalicom od ispreplitanih drvenih pločica i figuricom tri majmuna, jedan sa rukama preko ušiju, jedan preko usta i treći preko očiju, sve je to poredao oko police za televozor. Televizora nije bilo. Nije ga nikad ni gledao. Skidao je filmove na laptop, služio se internetom, i tako se odvikao da prebacuje kanale i gleda filmove od pola ili sa reklamnim prekidima. Reklame su ga nervirale. Knjige predmeta koje još nije ispolagao išli su na drugu kamaru iza malih vratica iznad latica sa čarapima i gaćama i šorcevima. Ukradeni cjenovnici kojih je imao šest išli su na drugu kamaru, sa njima crteži kojih je sam crtao iz dosade, koji su nekad visili na zidu, oni su svi šli na kamaru stvari za koje će nead kasnije naći prostor. Možda ih okači po hodniku, u nekom namjerno kaotičnom ali ipak nekom redosljedu. Neće ništa stavljati na zid pored ni iznad ni ispod slike, to je nekad nesvjesno odlučio i pomirio se sa time bez pitanja. Jer slika, iako je zauzimala svoj prostor ograničen crnim obrubom, izgledala je sasvim prikladno, dovoljno, sasvim potpuno na zidu na kojem se nalazila. Najnepotrebnije stvari, kutija od zvučnika, papiri koje bi tek sad otkrio išli su u kesu, koja se kasnije pretvorila u dvije pa tri kese, kese za smeće. Upitao se zašto je uopšte zadržavao neke od ovih stvari. Svako malo bi sjeo na trosjed i pogledao na kamaru stvari koja se sada svela na tek nekoliko stvariča kojima nije znao mjesto. Onda bi brzo skočio i rekao sebi da ako sada sve posloži, kasnije neće morati. Zazvonio je telefon. Jecao je uvodnu pjesmu crtanog filma kojeg je nekad davno gledao kao djete, prigušeno, ali vidno glasnije i glasnije. Prvo se činilo kao da pjesmica ide negdje u pozadini, kao da mu pjevuši u glavi, a kada je shvatio da treba trazit telefon, počeo je pazljivo da osluškuje i pjevuši pjesmu. Našao je telefon u ormaru, u hlačama u kojima je danas bio. Nesvjesno, u žurbi, iščupao je hlače iz kamare i time izvukao još jedne koje se do pola razmotaše. Kada je skinuo hlače i obukao šorc koji mu je ipak komotiji često se dešavalo da u hlačama ostanu stvari koje su tamo bile: novčanik, telefon ili neki papiri u zadnjem džepu.Mobitel je najavljivao poziv iz 'zatvora' ,kako je simbolično imenovao svoj kućni broj. Zvao ga je otac. -Halo?- reče. -Djesi šefe?- upita ga otac. Glas je pristajao njegovoj proćelavoj kratko ošišanoj kosi koju nikad nije krio iza zalizane kose koju bi neki prebacivali sa jedne strane ne drugu. Izborano lice imalo je jednu jedinu jasnu sredu, nos koji je bio isti kao Darijev, to je nekad davno primjetio. Bio je kao poriodični pečat, jer je i u drugih muških rođaka primjećivao isti, ravan kao strijela kad bi se gledao sa strane i malo ispupčen gdje su se nosnice otvarale. Na njima otac je uvijek nosio jedne od dvoje naočale, ili one za svaki dan, kako je on to šaljivo govorio 'rekreativno', iako se očeva rekreacija vrtila oko šetanja oko kuće i pušenje smotanih cigara, ili druge naočale, za rad, to jeste čitanje i sporo, starinsko surfanje po netu. Kroz njih bi piljio podignute brade kako bi bolje gledao niz nos gdje su bile, umjesto da naočale navuče uz korjen nosa. Uvijek je to radio kad bi mu Dario po ko zna koji put objašnjavao neke prečace, neke dijelove neta koje otac nije nikada mogao da shvati, ono što je za njega bilo prirodno. Sto puta mu je već rekao da ne mora kucati 'www' pred adresu, gdje da klikne za bookmarke, ili kako da ih uopšte nađe kasnije kad se na njih hjtjedne vratiti. I mnogo čega drugog što je kod obojice iziskivalo strpljenja. -Evo, u stanu, raspakujem se.- -Raspakuješ?- -Preselio sam se.- -Jel? Pa što?- -Našo sam drugi stan, u onom već vlaga počela da se zavlači, ma nisam htio da se patim. Isto je para, a bolji, vala, sto puta.- šetao se po stanu, ono malo kvadrata što je imao dok je čuvao slušalicu prislonjenu uz uho. -Pa hajd.- oodgovori otac –Ako ti tako kažes. -Ma ja.- danas sve obavio. Sad sam skoro i raspakovo sve pa ću da učim i legnem, umorio sam se.- Slagao je. Nije se umorio, još je bio pod uticajem dobrih osjećanja i svježine koja je kao nova još uvijek držala njegove baterije punim. I neće učit. Kao svaki put, to je bila dobronamjerna laž, ono što roditelji hoće da čuju. -Šta ima kod tebe?- upita ga, mada je znao odgovor. -Ništa vala. Radio malo oko voća, eto. -Hocel bit posla da dođem pomoć?- i tu je znao odgovor. -Ma jok. Ja to pomalo, ako bude dogovorit ćemo se. -Hajd, dogovrit ćemo se. Razgovor je išao tonom onoga koji se zavrašavao i nakon pozdrava Dario spusti telefon na sto i ponovo se okrenu prema prostoriji. Osim pokojeg sitnog komada papririća i komadića plastike koji je spao sa ko zna čega, na podu nije bilo ništa. Sageo se i pobrao što je mogao i ugurao kroz rupicu na svezanoj kesi za smeće. Ponovo je sjeo. Sada je soba dobila par detalja, pokoja sitnica na polici ispred trosjeda, pokoja kutijca začina u kuhinji na frižideru, ali većina je bila poredana po policama ormara iza zatvorenih vrata. Dario se smjesti na trosjed i pogleda naokolo. Slika, ona je bila centar sobe kao što je bila na centru zida, crno obrubljena, sa sivom pravougaonom mrljom stranih nepoznatih lica. Dario se diže i stade ispred nje. Razlgedao je opet masu ljudi koji su se sljevali, ponovo je primjećivao, ovaj put sa više pažnje čovjeka sa sunčanim naočalama na gornjem lijevom uglu, ženu u šesiru koji joj je prekrivao lice tako da joj je vidio samo tupo dno bijele brade. Drui čovjek, vidno stariji nosio je naočale. Imao je upravo onako zalizanu kosu u stranu koja bi prekrivala njegovu palu kosu kakvu mu je bilo drago što je njegov otac nikada nije imao. Bio je tu i jedan mlađi momak, u kariranoj košulji kratkih rukava, gledao je naprijed u potiljak osobe ispred njega koja je bila samo žbunj kovrđave kose. Pokušao je da nađe neki natpis na nekoj majici, neki odjevni detalj koji bi mogao povezat sa godinom u kojoj bi bio moderan kako bi sliku zalijepio za neki period ali u modu se nije razumio pa je tu ideju uskoro odbacio jer ni jedna majica koju bi neko nosio nije se vidjela dovoljno da se pročita natpis na njoj. Samo da desnom rubu, odjsečena na trećinu bila je majica koja je zapocinala sa slovom E ispisanom na svjetlijoj podlozi majice. Druga lica su bila neprimjetna, obična, pokoje sa naočalma, kačketom, ovom ili onom drugačije obojenom majcom ili košuljom ili sakoom. Dario primjeti nešto. Primjetio je da na slici nema primjetnih obilježija osim ljudi, nema zidova, ulice pod nogama, stubova. Da je prije zamišljao sliku na rub bi stavio možda jedva vidljiv izlog neke radnje ili možda stub rasvjete ili možda poštansko sanduče koje bi nekad bilo duž ulice. Ali na slici nije bilo ničega, od kraja do kraja, osim ljudi. Pomislio je kako je njhovo hodočašće široko, da ne bi sigurno hodali trotoarom je bi on vjerovatno bio uži i na nekoj razdaljini vidjelo bi se neko obilježije, kao što je upravo stub za rasvjetu. Nisu to bili ni američki trotoari kakve je viđo u filmovima, dovoljno široki da se po njima trkaju auta dok se pješaci sa svojim psima i dječijim kolicima bacaju u stranu katapulitijrajući kese iz ruku dok bi letili. Njegova grupa ljudi, ta grupa ljudi na slici, mora da su hodali cestom, a poged nije bio dovoljno širok da uhvati ruboe te ceste. Stajao je ispred nje pomičući se naprijed i nazad tek pola koraka otkrivajući pokoji detalj i onda ga ponovo pronalazio iz udaljenosti. Gledao je u ljude kao pojedince a onda kao grupu kako se kreću odnekud prema nekud, a ponekad kad bi se skroz približio rukom bi se nageo na zid naslanjajući dlan otvorenim prstima na hladan zid. Bio je gladan. Pogledao je na sat prvi put od kako je jutros bilo jedva podne, prije nego što je krenuo u potražnju za novim smještajem. Sada je bilo skoro sedam sati. Dan je prošao kao tren, kao film na kaseti koji bi se premotavao unaprijed i tako na ekranu činio da svi glumci i sva dešavanja prolaze neljudski brzo. Kad je bio mali, ako bi poznavao scenu u glavi bi ponavljao dijaloge u scenema koje bi upratio tako ubrzanim. Ako izađe sada po hranu, može komotno i do grada, sa Alenom i ostalima. Bila bi to ista raja kao od sinoć, bar većinom. Ni sa kim se nije čuo, ne od kako su se jučer dogovarali oko izlaska. Ako izađe, možda će popit samo jendo piće, mozda će se vratit do deset, možda leć dovoljno rano da se sutradan naspava. Razmišljajući o tome obukao se u hlače i drugu majicu i umio. Izaće do grada, šta fali. Navukao je patike na noge i opipao ključ, novi ključ u džepu prije nego što je izašao. Vrata lifta bila su na kraju kratkog hodnika, pored ulaznih vrata drugog stana. Hodnik je bio hladan i zatamnjen, ali čist. Kada pritisnu dugme ma liftu i vidje da nema povratnog svjetla ni zvuk pokretanja uspravnog kovčega na žicama, nasmijao se sam svom zaboravu i krenuo stepenicama. Na ulazu je izvado mobitel. Nazvat će Alena i reći mu da je već krenuo u grad i taman dok jede i oni bi trebali biti dole, oko osam, reče. Kucnuo je na tastaturu telefona i na drugom kraju poče da zvoni. Jednom je zazvonilo. Dario prođe pored trgovine koja je bila odma do ulaza. Ispred je na uzdignutom metalnom stalku koji se uz prozor uzdizao i prema njemu spuštao do poda bilo poredano voće i povrće u gajbama. Mirisalo je, i bilo okupano svim bojama. Zelene i crvene jabuke koje je pogledom zagrizao, lubenica od koje se napunio stomak dok ni jedan zalogaj nije mogao stat, banane, jagode, iako im je vrijeme već prošlo, bar onim domaćim. Narandže i one manje breskve, pokušao je da se sjeti kako su se zvale. Klementine? Ne, to su bile male narandže, je li? Kajsije? Možda. Uvijek je pomješao najbanalnije stvari u glavi. Telefon na drugoj strani je zazvonio pod drugi put bez javljanja. Dario je išao sporo kako bi zbjegao da razgovor drži na raskrsnici koja je uvijek bila puna saobraćaja i tako utrošio još više kredita ponavljjući se ili tražeći da se sa druge strane Alen ponavlja dok se dogovore. Nije ni shvatio da je pokoje auto koje je prošlo jednosmjernom ulicom ispred zgrade, i jedan po jedan pješak, pričajući na telefon počeo da čini da se tišina u kojoj je uživao od jutros počela da se narušava. Kao izmaglica neugodnog mirisa ili dim uvijalo se oko njega i počelo da ga čini manjim. Telefon je zazvonio treći put. Oko njega se i dalje podizale zgrade, pješaci i plač nekog djeta u kolicima dok je mati čučala ispred i pokušavala da ga tješi. Miris saobraćaja se uvaljivao umjesto mirisa voća i povrća ispred trgovine. Odnekud se čulo meso koje se peklo i koliko god bi ga to podsjetilo na dobar obrok, sada mu je zasmetalo. U stanu se ništa nije osjetilo, bilo je kao čahura unutar koje je bio on sam sa sobom, u miru i tišini. Telefon je zazvonio i treći put i Dario zastrade u koracima. Pogledao ga je i pritisnuo dugme da prekine vezu. Još je bio gladan, ali sada se zamišljao sa vlasitom spremljnom večerom u svom vlastitom spremljenom stanu. Vratit će se, može sebi uzet nešto voća. Okrenuo se i ušao u trgovinu. -Dobar dan.- reče. -Dobar dan druže.- začu se i Darijo vidje kako se iza zamrzivača sa prozorom diže momak koji je tamo sjedio. Trgovina je bila natrpana, dovoljna za kupce da uđu i nađu se ispred stola koji je pord kase imao malo praznog prostora gdje bi redali namirnice koje su kupovali. Police iza stola, sa desne i lijeve strane bile su sve natrpane sokovima kafama, pićem, na svim policama, sve iza stola. Sa desne strane. Iza frižidera gdje je bio prazan prostor kuda je prolazio trgovac bile su boje za kosu, dezodoransi, sredstva za čišćenje a u prolazu uz ulaz bili su čipsovi, druge grickalice i frižder sa sokovima. -Izvoli.- reče trgovac, momak u kasnim dvadesetim sa stomakom koji je zatezao donji dio zakopčane košulje. -Hm.- reče Dario i pogleda u frižider i poredane selame, hrenovke i sireve, u raznim preparatima. -Dok se ja sad skontam.- reče i nasmija se blago. -Samo polako.- reče trgovac. Nakon malo razmišljanja Dario uze ponovo doručak koji je jeo, kobasicu, ali dodade uz to sir i majonezu. Već je kontao kako zagrijava sendiviće u mikrovalnoj. Trebat će mu i sok, pa uze jeftinu kopiju kole koja se opet zvala kola ali ne Coca Cola. On plati i pozdravi se pa se vrati u zgradu, preskakajući po dvije stepenice i tri kad bi na kraju svakog reda toliko i ostalo. Svaki korak mu je bio duži, držao se za ogradu sa strane i vukao uz stepenište svakim korakom sve težim i umornijim ali sa sve više truda i olakšanja kako se približavao stanu. Na pola puta već se vidio u stanu, sa toplim sendvićima u tanjiru, čašom soka i uz neki film koji bi imao na laptopu. Produžio je par koraka koji su mu ostali na kraju, do vrata i osjeti neobjašnjiv nalet nervoze, kao da je jedva čekao da pobjegne od svjeta u svoju novu čahuru, kao da je za njim trčala neman koja bi ga zgrabila i vječno ga držala u zagušljivom smogu i zvukovima. Nervozno i brzo je otključao vrata i bacio se u stan, te zamahnu vratima čiji udarac odjeknu u hodniku i u stanu i time, ironično, najavi, gao grom, tišinu. Osjećao je kako mu srce lupa ubrzano, ali svakim otkucajem osjetio je olakšanje i mir pa mu se i otkucaji uskladiše. Poznata pjesma crtanog filma iz djetinjstva mu je odjekivala u džepu i već došla do pred kraj. Nije do sada ni čuo mobitel. Izvadi ga iz džepa dok je svlačio patike pritiskajući jednom nogom od petu druge, običaj koji nikad nije prerasto a koji ga je samog izluđivao kad bi zbog toga poderao pozadinu svake obuće. I svaki put kad bi sebi kupio nove patike, obećao bi sebi da će ih lijepo svlačit i uredno vezat pertle, čega bi se držao prvi par puta.

08.03.2017.

6

Iz zgrade su izašli zajedno, Sanela i on, ona ponovo prva u redu jer je on prvi put za sobom zaključao stan i na putu niz stepenice u rukama čvrsto držao ključ. Bio je presretan, da bude iskren, ali se trudio da to ne pokaže. Nać jedan stan pa preć u drugi malo bolji po istom trokšu bilo je tek olakšanje ali njemu je za sada sve bilo pod kontrolom i sviđalo mu se što je tako, pod kontrolom. Trljao je ključeve u ruci i već se vidio, u glavi sklapao rečenice, i hvalio se raji i curama kako ima svoj stan, jeftin i dobar. Možda pokojoj curi kaže i da nije jeftin, samo nek pomisli kako on to sebi može priuštit. Zene to vole, predpostavljao je. Pozdravio se sa Sanelom koja mu je ponudila prevoz ali se ipak odlučio na šetnju do stana. Nijebilo toliko daleko a dobro će mu doći da se još malo uvjeri da je sve pod kontrolom i da smisli govor za sadašnjeg gazdu. Pozvonio je na vrata sa druge strane kuće i sa vrata na gornjem spratu proviri glava i starac se lagano osmjehnu. -Dobar dan.- reče Dario. -Reci momče.- -Ma htio sam samo da vam javim da ću se vjerovatno izselit iz stana do kraja mjeseca.- Njegov smjeh nestade i što je nekad bila glava koja je provirivala kroz vrata i gledala u Darija na dnu stepenica, sad je bio čitav starac, još uvijek isti kao prije dvije godine, možda sa malo više povjerenja u svoje noge, jer se i dalje držao za zid dok je stajao. -Je li?- upita on. Dario nije mogao da prebaci preko usta da će ići u bolji stan po istom trokšu. To će možda navest Marka da se pokušava nagodit, za možda manju kiriju, možda bolje uslove, mada bi bilo teško da šta bolje može ponudit. On samo reče –Aha.- kad mu Darijo slaga sljedeće: -Prijatelj sa faksa ima slobodnu sobu, bit će mi znatno manji trošak da živim sa njim i bliže mi je. Marko nikako neće moci ponudit nešto jos bolje, ako može cijenu onda ne može blizinu fakultetu. Mada, Dariju je to ionako bilo neitno. Kad bi se preračunao, shvatio bi da mu do faksa u novom stanu treba pet deset minuta više. -Pa dobro, baš mi je žao.- -I meni.- Mada mu nije bilo, ali nastavi.- Platit ću vam kiriju za ovaj mjesec, troškove i sve. Iako mislim da ću da izselim već za dan dva ako prijtelj mogne sa autom da dođe. Još kratko vrijeme su pričali, starac mu je rekao kako mu je bilo drago što je on bio tu, kako bi volio da može ostat duže, ista priča koju bi mnogi čuli u isitim slučajevima. Poneki i ne bi, poneki su jedva čekali da im podstanari razgule sa glasnom muzikom i gostima do juatarnjih sati ali pare su bile jednako poželjne koliko oni nepoželjni, ako ne i više. Kad se Dario ponovo našao u sobi, našao je i novu snagu u sebi. Mahmurluka je bilo, ali tutnjalo je u njemu kao nedavni proljetni pljusak posije kojeg sunce usija pa je jedini dokaz pljuska pokoja preostala bara na asfaltu i miris pjeska i vlage. Tako je počeo da sprema stvari, razdvaja prljav veš od čistog, raspoređuje ono malo svog suđa koje je imao od onog koje je zatekao, sve spremajući u torbe i kad su one bile pune onda bi samo stavljao sve na kamaru na sto kako bi kasnije mogao sve lakše da prebaci gdje treba, u još pokoju torbu koju će zatražit od prijtelja. Muzika koju je opet sebi puštao, istu od jutros, sada je bila lakša za slušanje, iako ista. Sa njim se čuo kasnije u toku dana. Prvo je odbacio poziv al ga je nazavao i objasnio mu što je Dario već predpostavio. -Bio sam na ispitu, reci šta je. -Našo sam novi stan pa sam htio da vidm da li imaš vremena da me prebaciš, stvari i to. -E, super. Pa može, hoš danas odma? Današnji dan postajao je lakši i lakši. -Ako to možeš. -Idem kući sad, jedem i doću do tebe. -Taman da se ja spakujem. Iako je Dario već spakovao većinu svojih stvari, potrpao ih u torbe više nego što je moglo stat, sljedećih sat vremena provodio je pokušavajuci da na neki način, po nekom sistemu rasporedi ostatak stvari kako bi mu bilo lakše raspakivat ih kad ih prenese. Alen je sa autom došao i sa sobom nosio dvije izgužvane torbe. -Đesi buraz.- reče Alen. Svakoga je zvao bratom. -Ej buraz, ajde uđi.- Alen se provuče kroz hodnik na kojem su bile tri torbe i uđe u dnevnu sobu te odma sjede na već sklopljeni trosjed sa kojeg je Dario svukao posteljinu. -Crko sam- reče. –Najeo sam se ko konj.- Dario uze njegovu torbu i poče da ih odmotaje u oblik u koji bi mogao da ubacuje stvari. Odjeću je potrpao što je više moglo stat ali ono što je ostalo bile su ukradene krigle iz kafića, ova i ona stvaričica koja mu nije ni trebala ali je i dalje vukao za sobom, te slike i cjenovnici, isto ukradeni iz kafića koji su do tada bili poljepljeni na zidovima. -Hoćel moć sve odjednom?- upita Dario kad je već spakovao skoro sve. Morat će je jednu ili dvije od torbi da isprazne u novom stanu i prebace ih ponovo vamo da spakuju ostatke. U ovim slučajevima uvijek se dešavalo da nakon samog kraja bar nešto ostane zaboravljeno pa se stan obilazio više puta kao finalni pregled. Alen koji je sada već prešao u polu ležeći položaj na trosjedu držao se za stomak i sve što je rekao je da je primjetio fleku vlage koja je visila sa stropa. Dario je pogleda, učini mu se da se opet širila kad nije gledao ali mu je sada, po prvi put, bilo svejedno. Sad će je pogledat još jedan zadnji put i izbrisat je iz sjećanja. Nakon prvog istovaranja stvari vratili su se ponovo i jedna torba bila je dovoljna da se ostastak potrpa nju. Nakon dva obilaska stana, Dario se sjeti da isprazni zamrzivač, sa nešto piletine i pite, to stavi u drugu torbu da se sve ne topi po ostatku njegovih stvari. Sada je, tako prazan, izgledao nešto veći. Sve je bilo onako kako je bilo kada je tek doselio. Zidovi, do sad šareni i nakićeni sa ukradenim suvenirima iz kafića sada su bili goli, bijeli, sa jedva vidljivim konturama nekad okačenih suvenira. Iako Dario nije pušio, kad bi neko došao, zapalio bi jednu dvije. Zatim je, dok je Alen čekao u autu, još jednom pozvonio svom sada bivšem gazdi i vratio mu ključ koji je imao. -Već si pokupio sve?- -Jesam. Ako nije problem, sutra ću vam donjeti kiriju i struju. Znam da nije bio račun ali eto, možemo ić po nekom prosjeku, osim ako hoćete da mi pošaljete poruku koliko je pa ću vam donjet. -Ma hajde, daj dvadeset, i to je to, je li može?- Dario se složi, oni se rukovaše i već nakon par minuta nalazili su se pnovo pored nove zgrade i zajedno vukli stvari iz stepenice. Prvi put je bilo teško ali drugi put lakše, prije zato što su znali da neće biti više stvari, a stvari sada ionako nisu bile toliko potrpane. Iza otvorenih kliznih vrata novog stana bila je hrpa odjeće i kofera naslagani jedni preko drugih. Dario odma izvadi zaleđenu hranu i stavi je u novi frižider i tek onda sjede sa Alenom na trosjed. -Dobra stvar, jebo ti sebe.- reče Alen ragledajući oko sebe. Isto je rekao kad su prvi put dovukli stvari ali tada im je bilo na pameti da će još jednom da se vrate u stan. -Za istu lovu, znači. Mošmislit.- -Ma ja, možeš ti, nafakali lik. Ja moram plaćat u duševnom miru živeći sa roditeljima. -Ma ja, možes ti, zato imaš love. Dario zabaci glavu i zalgeda se u ćošak stropa, vidi ga čistog bijelog i bi mu lakše. -Odo pišat.- reče Alen i ustade. -Šesta vrata desno, pored fontane, niže bazena.- reče Dario a Alen se skoro neprimjetno nasmija i nestade iza kliznih vrata. Tišina, konačno. Činila je da se prostor čini većim, čišćim, prijatnijim. Tišina je bila filter kroz koji se sve činilo ugodijim. Dreka auta, djece i borba mačaka su se odbijale od zidove, sužavale prostor, nabijali su svaki detalj u oko. Čist zrak, bez ustajale odjeće po podu, cigara, mahmurluka koji je sad već nestao. Sve je bilo na mjestu, tu gdje treba da bude. Dario je u glavi poredio dva stana. U suštini su bili isti, dnevna i spavaća u istome, tek odvojena kuhinja, tamo sa šankom, ovdje sa zidom, kupatilo niz hodnik, samo što je ovdje imao ostavu, iako nije znao za šta da je koristi. Ustao je zatim i još jednom, za sebe, obišao stan. Provirio je u kuhinju gdje je tiho brundao frižider. Sudoper je bio čist i suh, malo prašnjav ali to je sada više godilo, jer izgledao je netaknuto. Zidovi su bili glatki, prozor je bio bijel, sa kvakom umesto poteznom ručkom. Stan nimalo nije bio sličan predhodom. Ovaj je bio nov. Onaj je bio star, sa zidovima koji su ulegli, ponekad se činili neravnim, sa tephom koji je bio star, isfucan na krajevima, pregažen par puta previše. Počeo je da bude ljut na sebe, na onaj stan i kad je to shvatio, kad je postajao sve više sjvestan koliko ga je mrzio, kao dijete počeo je da kopa po stvarima koje su mu se u onom starom stanu svidjele kako bi našao bar neko opravdanje što je tamo živio tako dugo. U tom stanu je poveo raju jednom, sjedili su i cugali u tišini, ali što bi više popili bili bi glasniji pa se on morao više brinut da se stišaju nego što bi uopšte mogao da održava razgovor sa nekim. Tamo je doveo Almu, djevojku sa kojom je hodao, niska, plavokosa djevojka, pomalo slatka, ali naporna, sitničava, previše posvećena da načini promjene u stanu. Nagovarala ga je da kupi suđe, da kupi neki anatomski madrac kako bi mu bilo ugodnije spavat na rasklopljenom starom trosjedu, da kupi čak i posudicu u koju će stavit sapun, da ga ne mora balansirat na rubu umivaonika koji je očigledno za to namjenjen, ali bi stalno klizio sa njega i padao u vodu gdje bi se otopio i bio bačen. Nije bio spreman da mu neko okreće život i njegov lični životni prostor po željama koje nisu bile lično njegove, makar se radilo o sapunu. Uostalom, čekao je čitav mjesec da dobije nešto od nje. A onda su se jedno večer napili i ona je odlučila da prespava kod njega umjesto da ide u svoj stan i tad se desilo. Ni njemu ni njoj prvi put ali njima, kao paru, njiima dvoma je bilo prvi put. I onda, možda jeste možda mu se činilo, sve više je počela da ga nagovara, da se preseli u skluplji stan, da više vremena provede sa njom. Nakon tri mjeseca i još nekoliko zajedničkih noći njemu je već dosadila. Svaka priča, piskav glas, njeni zahtjevi da on primjeti šta je ona uradila i da ona uradi nešto na njemu. Posvađli su se zbog nečeg glupog, sjeća se, ali namjerno, samo da bi on mogao, riječ po riječ da što više dospe ulje na vatru i tad bi prekinuli. Više ga i ne pozdravlja, i već se spetljala sa nekim drugim likom. Onda je tu bila Frančeska. Poznavali su se dugo ali pričali samo kad bi se i on i ona napili do onog dijela gdje se gubi razum i kontola. Cura je bila ono što bi neki opisali kao 'punija', a ona sama kao 'velike kosti'. Jednom su se pohvatali i sažvakali na gidi zajedničkog prijatelja. Iako Dario nije nikako bio zainteresiran za nju, flaša jeste. Pila je kao deva, i sve što joj je palo pod ruku, kao i on. Tako je, kako su se ponekad okrutno zezali, i jela. A kad su se sreli u gradu jednom, oboje u groznici vikenda, Dario se probudio sa nečim što je vagalo između kajanja i sreće, jer guza je guza ali njena je kao dvije. Ona se probudila kad i on, obukla se, i otišla kući. Pozdrave se, ona se opet napije ali on koliko god, nikad previše da ponovi. Među rajom se znalo, i smijali su se tome, ali na kraju krajeva, svako je znao, guza je guza. I Marija... Marija. Na to se samo nasmijo, u mislima već obišavši još jednom dnevni kad je izašao iz kuhinje i hodnikom. Začu se žubor puštanja vode i iz kupatila izađe Alen noseći pod rukom bijelu staklenu ploču. -Jesil to pokenjo sad?- upita Dario pokazujući na sliku. -Jašta sam. Bilo iza vrata. Vidi.- On podiže sliku u visini svoje glave i okrenu bijelu stranu prema sebi da bi prema Dariju uperio fotografiju. Bila je to jedna on onih inspiratativnih fotografija, sa crnim okvirom nešto većim pri dnu gdje se inače nalazio tekst tipa... tipa... nešto glupo i klišejasto do bola. Umjesto toga, na tom donjem zadebljalom dijelu okvira koji je bio dio slike, zjapio je crni prostor otvoren za dopisat nešto. Slika je bila crno bijela, na njoj masa ljudi, muškaraca i žena, svi ozbiljnih lica koji su se kretali sa vrha prema dnu slike. Dario primjeti muškarce u srednjim godinama u naočalama, žene sa šeširima, u haljinama i sakoima, muški u džemperima, neki u košuljama. Bilo ih je na slici stotinjak, možda više. Iz daljine, njihova lica bila su pikseli koji su iz daleka činili samo jedan nejasan pravougaonik sive boje. Dario joj priđe pa podiže donji dio slike u ruci i tako je ukosi. -Teška je.- reče Alen. -Imaš li je gdje objesit?- -Kud ću sa njom?- reče i već je zamisli, možda u kuhinji, ali tu bi bila suvišna. Možda na hodniku, ali tu bi zbog uskog prolaza ionako kratkog do WC-a bila neprimjetna. -Prenesi je u dnevni. Odo i ja pustit piš.- I njih dvojica se mimoiđoše. Pišajući na kratko Dario pomisli da je objesi na prazan zid naspram prozora. Tu je prvo mislio kao u predhodnom stanu, pokoju sliku i ukradeni cjenovnik da zalijepi, ali ovo je bio novi stan, i mogao bi ga na novi način uredit. On pusti vodu samo što se vodokotlić napuni i vrati se u dnevni boravak. Alen je sjedio na trosjedu zakrenut prema njemu, prema golom zidui tačnije. Dario se prvo upita gdje je slika ali čim prođe, i uprati Alenove oči vidi je već na zidu. On stade i pogleda je još jednom. Visila je perfektno ravno, na što se činilo tačno namjenjenoj visini, na samoj sredini od kraja kliznih vrata do kraja gdje se nalazila komoda ispod koje je bio trosjed. Tačno na mjestu gdje bi je on smjestio da je se pitao. Kao da je tačno tamo gdje treba da bude.

08.03.2017.

5

Već je bio u blizini i reče joj da će doći u ulicu i nazvati je za desetak minuta. Ona spomenu zgradu i da će biti u zelenom kaputu ispred vrata za tih deset minuta. Zgrada, to bi mogao da znači stan, to bi moglo da znači jos veća kirija i njegovo zadovoljstvo se spusti na zemlju. I ovaj stan će džabe da obiđe i vratit će se u svoj stari stan ga gleda u fleku na zidu i da ona gleda u njega, da ga zgrabi nekad u noći, mžda večeras. Kretao se prema zgradi koju je poznavao brzim koracima i već nakon par minuta stajo se sam ispred nje. Ljudi su prolazili gore dole i pokoje auto jednosmjernom ulicom. Sada, kako je imao vremena, ponovo je u glavi pregledao stanove, one koje je dvostruko zaokružio, u sebi preračunavao troškove i cijene, put do faksa i nazad, koliko bi mu trebalo do grada, kakve su gazde. Razmišljao je i o onima koji mu se nisu sviđali iz kojeg god razloga. Jedan je izdavao stan u što je nekad bio podrum kuće, kuhinja sa stolom ispred, odma sa ulaznih vrata i spavaća sa dva kreveta, stan premal da bi jedan živio u njemu a taj je tražio dvojicu. Ako bude morao, razmišljao je, Dario će pokusati da nađe nekog cimera, možda nekod od raje, pitat će ih da li traže stan, da li bi sa njim živjeli ali kad je bolje razmislio već je se navikao živjeti sam u ovom proteklom periodu. Možda je i bolje da tako ostane, ili je možda promjena bolja. -Dario?- začu glas, poznat a istovremeno nepoznat, stariji ženski. On se okrenu i vidje ispred sebe ženu srenjih godina koja je sa šminkom na licu pokušavala da se podmaldi, i kosom, plavom i ispeglanom kao srtijela, visila joj je tik ispod ramena. Nosila je zeleni kaput, vidljivo skup, sa smeđim dugmadima, visio joj je do kljena, isopd čega su se vidjele dvije mršave noge u farmerkama i plitklim cipelama. Dario se nasmješi onim istim uvježbanim 'kultiran sam ' osmjehom a ona uzvrati 'nisam naporna gazdarica' smjehom. Rukovaše se i uđoše u zgradu. -Na trećem je spratu, ali mislim da lift ne radi.- reče ona i ipak pritisnu dugme lifta koji se nalazio odma pored ulaznih vrata. Kad se ne ču nikakv zvuk ona klimnu ramenima i Dario se skloni sa puta kako bi ona prva krenula uz stepenice. Kretala se polako, stepenicu po stepenicu naspram Darija koji bi, kao i uvijek, prebacivao noge po dvije ili čak tri setepinice kad bi mogao. -Odakle si, šta studiraš?- su bila uobičajena pitanja i Dario joj odgovori. Do trećeg sprata ona se predstavi kao Sanela i objasni kako je stan kojeg izdaje bio od njene ćerke ali se ona udala u drugi grad i ostavila njoj da se brine o stanu i radi sa njim kako hoće. -Kaže da će ga zadržat, možda kad bi imala djecu da imaju gdje doć, ako Bog da, kad budu i oni studirali.- reče ona i odahnu u nevjerici. -Dario nije poznavao taktike sitnih razgovara. Kasnije bi se sjetio da bi mogao pitati da li joj ćerka ima djecu ali bi pomislio kako bi to pitanje bilo previše lično a nije htio da naleti na neki neugodan razgovor sudeći po njenom odisanju u nevjerici. Umjesto toga bi klimao glavom a pošto je ona išla ispred njega nije ga vidjela već je on gledao u zanji dio kaputa koji mu se njihao ispred glave i govorio 'uredu, da, aha' i slično. Na svakom polukrugu pred drugi red stepnica Sanela bi se zaustavila na trenutak i sačekala da Dario stigne na plato prije nego što bi opet krenula još jednim setom do trećeg sprata. Vrata stana bila su smeđa, očigledo ofarbana da izlgejaju kao drvo, sa šarama i godovima, urezbarena dva pravougaonika na donjem i gornjem dijelu vrata koji su prekrivali skoro čitavu površinu samo u svrhu da vrata ne budu čisto ravna ploča. Na sredini vrata, na drugoj trećini bila je rupica špijunka, a na sredini, uz lijevi rub bila je metalna sjajna šteka. -Evo nas.- reče ona i otvori vrata. Stan je imao miris prozračene prostorije, pomalo hladan. Dario uđe i skide cipele u kojima je hodao čitav dan i osjeti olakšanje te se sjeti da bi čarapi mogli da smrde nakon tako dugog hodanja. Stan se otvarao u mali hodnik gdje se odma kraj vrata nalazila polica za cipele sa malom igračkom na njoj koja je služila kao nepotreban ukras. Ispred njega bila su klizna vrata, otorena prema dnevnoj sobi. Sa jedne strane bila je komoda i uz nju, zavučena u donjem djelu veliki trosjed. Dario odma pomisli kako će ga opet sklapat i rasklapat svako jutro i veče, i da će mu, kao što je do sad u starom stanu, i to dosadit pa će uvijek bit rasklopljeno dokle god mu ne budu dolazili najavljeni gosti. Naspram trosieda koji je bio nov bila je polica sa televozorom, jednostavna, sa četiri noge koje su se uzdizale do njegove visine od otprilike metar i osamdeset a osim šupljine za televizor bile su tu i police na koje bi mogao da poreda neke papire ili štagod. Za sada sve je bilo prazno. Pored police za televitor bila su mala vrata sa staklenim prozrom i tu se ulazilo u kuhinju, pravougaonu prostoriiju sa elementima sa jedne strane, frižiderom, većim, i sudoperom i šporetom sa druge strane a uz kraj je bio mali okrugli sto sa četiri drvene stolice. Sanela je šutila svo vijeme dok je Dario obišao prostorije, vratio se u hodnik i zapazio pored ulaznih vrata ostavu, malu prostoju veličine njegovog ormara sa policom pri vrhu i drugim vrtaima za kupatilo koje je bilo staro ali čisto. Sve u bijeloj boji. -Nema šta ti pričam.- reče ona –Vidiš i sam na što sve liči. Suđe je tu, bar većina, grijanje je gradsko, struja, imaš svoj sat za to, svoj ulaz, svoj ključ, eto, to je to. Dario razgeda sve još jednom ne bi li našao još neku tačku koja bi ga navela ili odvratila od stana. Pogledao je kroz veliki prozor u dnevnoj sobi i zapazio da ima i terasu, malu ali udobnu sa pogledom na susjednu zgradu. Pomisli odma kako je već vidjo slične stanove, slične poglede sa stanova raje koja je gledala u druge zgrade i sjeti se da nikad nije vidjeo što bi on vijek prvo pomislio, da uzme dvogled i sate provodi razlgedjući šta drugi ljudi rade kroz zatvorene prozore, kao gledanje stotine televozira odjednom. Bilo je vrijeme da se suoči sa činjenicom da neće živjeti ovdje koliko god mu se sviđalo pa reče: -I, koliko je kirija? -Pa vako.- poče ona i Dariju postade za dlaku teže. Sada ce dobit govor a ne samo cijenu. -Ja ne tražim puno, znam kave su cijene, a i meni je ćerka studirala i sin jedan u Sarajevu, pa znam kako je to roditeljima teško. Ja trazim 150 za mjesec, eto. Struja je tvoja, koliko god potrošiš a komunalije, stepenice i to, to je malo, to mogu i ja. Dario se prvo obradova ali se zaustavi, moralo je da postoji jedno 'ali' i čekao ga je. Stan ispuni tišina, onda, shvatajući da je on čekao još nešto upita: -To je to? Grijanje? -Grijanje sam ja mislila vako, ako hoćeš 160 plaćaj čitavu godinu, pa kad bude grijanje nek to bude to ili 150 i sebi grijanje, to je nekih 70ak maraka koliko ja znam. Znam da nije isto al eto, rekoh ti, znam kako je sa tim troškovima i patnjom pa neću da ti previše naplaćujem, meni je opet bitnije da ima neko u stanu da ne nedaj bože, neko vidi da je prazan pa mi opljačka i džabe, kad nema šta uzet, ja ću morat vrata da radim, tako je to uvijek. 'Pa kad pljačkaju da bar imaju šta opljačkat' pomisli Dario ali zadrži misao za sebe i reče. -Uzet ću.- i iznenadi se sam svojom odlučnošću. -Uh, fala Bogu- reče ona i nasmija se. Danas je...- reče on- dvadeset prvi, ja bi mogao uselit za dan dva pa da vam onda dajem kiriju od recimo 23 do 23. -Jok.- reče ona zatim odmahjujući rukom da naglasi svoju opuštenost, ali taj gest ispade pretjeran i ona poče da liči na karikaturu žene koja ima previše para i voli da to pokazuje -Useli ti kad god, ja ću tebi odma dat ključ a eto, od prvog do prvog ćemo, pa nek ide tako, mislim da nam je oboma lakše zapamtit. Sve se činilo idealnim u ovm trenutku. Još je osjećao težinu u nogama i umor i nešto od preostalog mahmurluka ali sve se to sad činilo suvišnim i on otrese sve osjećaje kako nepotrebnan teret. Danas je ipak dobar dan. -Dobro, evo ti ključ.- I Sanela doddade Dariju dva ključa stavljena na privjesak koji je samo bio komad kože kroz koji je proboden kolut na kojem su ključevi. -I još nešto.- I Dario shvati da možda iapk ima jedno 'ali'. -Ja radim u pošti tako da sam navikla da odma pokupim račune i to. Kad već plaćaš samo struju da ti ne donose, mogu ja i to pa mi samo sa kirijom dodaj, je li može? -Aha.- odgovori on i preračuna sebi u glavi. 150 plus deset za grijanje, plus dvadeset-trideset za struju, ispadne ga isto kao u predhodnom stanu a ovaj je očigledno, daleko bolji.

08.03.2017.

4

Dvije godine poslije, ili kako bi neki muški studenti to računali, jedna neuspjela veza i ne računajući to jedno guženje u stanu poslije bilo je vrijeme da se ode. Ne da je to bila naznaka da se treba selit, ali stan je sada bio suvišan, skučen, težak, možda čak skup. Troškovi struje su se penajli svaki mjesec po marku dvije i na kraju se činilo da je mjesečni račun struje od 40 ili cak 50 maraka više nego što bi Dario mogoa da potroši u tom periodu. Jedino što je radilo bio je laptop i frižider, boijler tri četiti puta sedmično i šporet, isto tako, tri četiri puta sedmično, dovoljno za pečnje jaja ili neke brze amaterske pice, nekoliko puta neuspjelo kuhano vino. Kad je pvi put čuo da uopšte postoji nešto kao kuhano vino Dario se bacio na posao da ga i sam sebi spremi. Uzeo je šerpu, jeftino, najjefitnije vino i svog ga sasuo u šerpu i stavio da se kuha. Nije bio ni nalik onome što je probao u kafiću, ali ga je opet popio i ugodno zaspao. Tek je kasnije saznao da su mu potrebni i drugi sastojci. Digao se pnovo iz kreveta i presvuko u farmerke i majicu prikladniju od pogužvane zasterjele u kojoj je ležao do sada i uputio se vani do kioska. Bankomat je srećom ovaj put bio usput. -Oglasnik.- reče djevojci koja je radila i ona ispruži ruku kroz prozorčić i dohvati ga tačno ispred njega. Dario se nasmija izvinjavajućim osmijehom i plati te ga odma otvori. 'Izdajem stan na Rajlovcu...' predaleko 'Tražim cimera' nema namjeru da djeli sa nekim stan. 'Izdajem stan studenticama' vrlo rado, pomisli. 'Izdajem stan' i tako dalje, jedan po jedan prvo je zaokruživao nespretno držeci dlan ispod oglasnika za čvršću površinu i zatim se vrati na početak i prebroja sve ponude koje je zaokružio- 23 stana, do kraja dana. Činilo se puno, i znao je da ako ne krene odma da će nakon nekog vremena da odustane i vrati se u stan i odmahmura dan. Prvi stan kojeg je nazvao izdavao se za dva studenta i on ga odma prekriži. Poziv po poziv, prekrižio je pet stanova sa liste obišavši samo jedan, jednosoban, u zgradi za 200 maraka plus troškovi što je bilo previše ali nije bio iznenađen, jer je znao čim je stupio u zgradu, da je tu cijena jednostavno takva, čak i veća. Bilo je podne, i bilo je vrijeme za ručak. Ćevapi više nisu bili u planu. Nije imao namjeru da kao usaljeni mahmorni vuk sjedi za stolom i čeka jelo praveći se kao da kuca poruke i čačka po mobitelu, igrajući partiju tetisa možda dok čeka. Jeo je u najbližem fast foodu kojeg je mogao nać i nastavio potražnju. Najveće nezadovoljstvo je bilo otić iz jednog stana u drugi na drugom kraju grada i u treći se vraćat ponovo u isti dio grada gdje je bio prvi stan. Kada bi svi stanovi odma imali adrese ili bar naznaku gdje se nalaze mogao bi bilti organizovaniji i bolji, efikasiniji u potrazi, umjeto toga trošio je veći dio dana na hodanje nego što će potrošiti na gledanje svih, ako uopšte stigne. Sada se našao na kraju spiska i pozva zadnji stan. Žena koja se javi sa lažnim razočarenjem ga objavijesti da bi radije da se kod nje useli neka studentica i oni prekinuše govor na kultran način kad Darijo nakon toga prekriži stan i opstova joj u sebi što to odma nije navela u oglasu. Vratio se na početak sada igužvanog i pošaranog oglasnika sa prekriženim i podebljano zaokruženim boljim izborima ako se bude našao u nekoj situaciji da bolje ne nađe. Jedan oglas ostao je netaknut, jer se na broj niko nije javljao već četvrti put kako je zvao. Pokušao je opet, snjimit će broj ako treba i sutra opet zvat, prekosutra. Imao je osjećaj da će uspjet, da će morat nazvat ovaj stan i da će taj stan bit odličan i njegov po cijeni od 100 maraka bez plaćanja režija i da će gazda bit neki mladi koji razumije njegove porebe da pije, poziva raju na sjedaljke kod njega, ili će možda bit gazdarica u najzreliijm godinama i i najvećim sisama koje je ikad vidio. -Halo.- rece upravo ženski glas. -Mm, halo.- reće Dario, pomalo zbunjen kao uhlvaćen u mislima koje su mu prolazile kroz glavu. Ženski glas je šutio i Dario nastavi: -Zovem za stan koji izdajete, da li je još slobodan? -Jeste sine.- taj izraz naveo ga je da pomisli da su sise već davno ispuhale, da je žena starica sa očajno crvenom i viklerima uvijenom kosom, ako je uopšte njena. -Mogu li doć pogledat?- -Možeš naravno, gdje si sada? Dario joj reče ulicu i ona reče svoju, bilo je blizu, blizu grada, blizu fakulteta. To bi moglo da znači da je skuplje. Sve privilegije uzimale su se u obzir. -Je li za jednog stan, pošto sam samo ja?- upita on, za svaki slučaj. -Da da, jeste, samo dođi, pogledaj pa ćemo se dogovorit.-

08.03.2017.

3

-Dobar dan- reče on i rukova se sa djedom. -Dobar dan sinko. Kako si? -Dobro je kako ste vi- bila je to uobičajena razmjena i pokušaj ostavljanja utiska koji je na nekom drugom nivou vodio razgovor ovako nekako: -Kulturan sam. -Nisam naporan gazda. -Kulturan sam. A u nekim slučajevima. -Ajde vidi stan pa se useli koliko god ti kažem da će bit para. -De da vidim pa ako je skupo neću kako god bilo. -De ti pogledaj pa ću te ubjedit kako trebaš doć. Taj stari gazda, Marko, izvadi svežanj ključeva i otključa drvena vrata. Stan je imao miris prostora koji se nije prečesto provjetravao. Otvarao se u dugi uski hodnik sa prvim vratima odmah do ulaznih. Bio je WC sudeći po žutom starom prekidaču sa tri sklopke, bojler, svjetlo i grijač, te male crvene lampice iznad svakog od prekidača. Od ulaznih vrata protezao se uski hodnik i na njegovom kraju sa desne strane bila su tanka drvena vrata sobe. Soba se vraćala u dužinu hodnika sve do ulaznih vata. Na njenom kraju bio je trosjed i fotelja, stari ali očuvani drveni sto ispred, sa heklanim stonjakom na njemu. Na susjedenom zidu, paralelnom sa onim koji je odvajao sobu i hodnik bio je prozor i ispod njega jedan mali stolić sa stolicom ispred, bez ikakvog cilja i potrebe, samo tu jer Marko nije imao gdje drugdje da ga stavi a ovdje će možda biti od koristi. Malo niže je bio šank koji je djelio prostoriju na dvije trecine dnevnog prostora i jednu trećinu kuhinje sa starim elementima i još starijom peći sa tri ringle i jednom izbačenom kružnicom gdje bi bila četvrta. Bio je tu i mali frižider i iznad njega prazna drvena polica za začine ili noževe ili tako nešto. -To je to, eto- reče gazda Marko. –Dnevna i spavaća ti ovo dođe, trosjed se rasklopi. Ormar nema ali ću ti donjet, nisam stigo, njega ću ti stavit ovdje- Marko pokaza na ćošak pored trosjeda. -Aha.- Reče Dario razgleadjući. Bio je blago zainteresiran. Svidjelo mu se kako izgleda, skromno, jednostavno, ništa novo. Sve to bi možda značilo nešto da je cijena prihvatljiva. Hodao je sam po sobi, otvarajući kuhinjske elemente sa pokojim tanjirom i tavom u njima. Fržider je bio isključen i prazan, pomalo karakterističan miris dolazio je iz njega kao da je opran negdje između davno i jako davno. -Oprat ću ga.- rece Marko i Dario se podiže iz sagetog položaja kako je osmatrao unutrašnjost frižidera. –Oprat ću ga- reče on ponovo. Doće unuka, to jest ako hoćeš stvarno ti doć, i oprat će ga. Oprala ga je podavno all ako smrdi opet će. -Pa dobro je- reče Dario. Prefiks 'pa' trebao je da ostavi prostora za razmišljanje. Nikad se ne zna, možda gazda ponudi nižu cijenu. To se nikada nije desilo, ali vrijedilo je pokušati svaki put. -Eto, to je to. Gore ti je kod uaznih WC, normalan, imaš tuš kabinu, šolju, sve radi, sve je skoro rađeno eto. Imo sam ja ovjde jednu curu skoro. Bila kod mene tri godine, završila, eto, sad opet slobodno. -Dario obiđe još jedan krug oko čitavog stana, razgleda u besciljno smještenu stolicu i stolić tik ispod koljena nizak i pomisli kako bi ga trebo izbacit, kako bi ga možda trebo stavit pored kreveta umjesto ispod prozora sa stolicom koja je čak visočija od stola. -Koliko je kirija?- upita dario. Sada smo došli do važnog dijela, onaj koji odlučuje, onaj koji odjređuje da li će ikad više stupitu u ovaj stan. -Pa...- reče djedica. I to bi bio najgori odgovor moguć. –Ja tražim 160, eto. On cijenom pruži ruke u otvorene dlanove i podiže ramena kao da je krivac koji ništa više nema da ponudi. -160 plus struja i to?- i 'to' je značilo otvoren spisak dodavanja. -Pa eto, ja bi tako. Tako sam izdavao prije. –Zimi još dvadeset za grijanje. Ja ložim svako jutro, toplo je svo vrijeme, eto, neće ti biti hladno. Dario je bio na vagi blizu razočaranog što ce mu troškovi biti veći ngo što je imao do sada, sa cimerom, koji ga je nesvjesno istjerao svojom dosadom, ali možda je to cijena za privatnost koju će sada da dobije. Obojica su šutili, razmišljali. -Eto, vidim ja da si ti fin momak. 150, eto tebi, sad da i ti ne hodaš više, vidim umorio si se a i ja da znam da ću imat nekog, jel ti odgovara? -Dario se preračuna i pomisli da li bi još mogao da spusti, kad je djedica već počeo da popušta. -More- reče i rukovaše se. Nije bilo potrebe da iskušava svoju sreću. Dva dana kasnije već je imao stvari u koferima i prebaci ih sa prijateljem u novi stan. Trebalo mu je još sedam dana da sve rasporedi po policama i stolu i ormaru koji je stigao prije nego što je on za ta dva dana sve svoje spakovao i prenjeo. Sve se činilo kao da prijstaje, ali sada, sada se pojavila vlaga. I zimi, ostatak kuće, sa druge strane hodnika, naspram njegove sobe zauzimala je kotlovnica u koju se ulazilo iz vana. To gnusno i naporno lupanje i udaranje i prebacivnje uglja i drva kao mašinovođa u parnoj lokomotivi. Protiv gazde bar nije imao nšita, bio je star čovjek koj je živio sa ženom od bolesti vezanom za krevet na gornjem spratu. Nit je on prečesto dovodio prijetelje na sjedenje do kasno u noć nit je sam ikada puštao glansu muziku. Plaćao je sve na vrijeme i kad bi kasnio, rekao bi, i gazda bi kao bezbrižno odmahnuo rukom i rekao kako nije bitno, samo nek se plati, pa eto, ako se mroa sačekat nije teško.

07.03.2017.

2

Trebala mu je zanimacija, neki posao sa nekim ciljem, nešto što će odljepit svaku sekundu sa njegove pameti i načiniti da se vrijeme malo brže razvije u podne, pa u poslijepodne. Trebalo mu je nešto jer je najgore bilo, kad bi dan provodio u stanu, što bi taj stan, i sve okolo postajalo veće, a zidovi maji, a njega bi uhvatila klaustrofobija. Nije je nikad imao prije, ali ovdje i sada jeste. Stan, pomisli. Prošle semice je tražio novi, neki malo širi, otvoreniji, možda jeftiniji, to bi ubilo dan, možda ga ohrabrilo da malo prošeta, a ako već bude u gradu sa nekim ciljem, usput će pojest nešto bolje, nešto sa salatom, možda. Tek nakon jela oprao je zube sa mukom, desni su krvalire, imao je osjećaj da i mozak krvari, da se smrad iz usta zavuko u nozdrve. I iako je oribao zube i četkom trljao i jezik kako bi isprao sav osjećaj mahmurluka, i dalje je bio tu. Sutra će mu možda bit bolje, ali ko će pretrpit do sutra ovo što je sad. Ponovo je legao, položio laptop u krilo i ukinuo muziku. Pregleado je stvari po netu, neke smješne skile, pokoji post na facebooku, i poslušao nečije objavljene pjesme izvođača za koje nije čuo ili su mu blili bar koliko tokliko poznati kao dejavu ili neko pijano sjećanje. Dok je ležao na krevetu lagano se spuštao na u ležeci polozaj, skoro neprimjetno sem što mu se majica sve više penjala uz leđa kako je on klizio prema dole. U njegov vidokrug stala je čitava soba samo što je sve razbacano što je po njoj bilo sada bilo skriveno iza ekrana laptopa. U gornjem uglu njegovog vidokruga bila je fleka, kao dlaka koja je visila sa trepavica. On zakrenu glavu i pogleda na stropu fleku, crnu, sa ćoška sobe. Sad kao da mu miris uđe u nozdrve i probi se kraj ostataka duhana propuhanog kroz nos predhodnu noć (iako je rijetko pušio trijezan) i osjeti vlagu. -Jebem te ja- reče sebi šapatom. Reče zapravo fleki na zidu. Treći put je trljao suhom krpom, pokušao da premaže sa malo kreča kojeg mu je gazda dao kad se požalio, čak je sam improvizirao, uzeo upaljač i dezodorans i zapalio fleku. Posušilo ju je ali se nije nikako mogao da riješi. Mogao bi da izseli, napusti ovaj stan, ionako je sranje. Sad je gledao preko ekrana laptopa u druge ćoškove stana. Svaki je bio bijel ali možda, možda mu se i činilo, izgledalo je kao da se i tamo sablasno naviru neke sive ili smeđe tačke. Stan je sam po sebi bio skučen, premalen, možda se tako činilo zbog nereda. Ali ne, bio je mali, bio je premali, bio je pun vlage i prozori, oba prozora bili su stari sa kvakom na dnu koja je bila nategnuta i koja je zatvarala prozor tako što bi se povukla. I kad bi ih otvorio, guma koja bi nekad davno bila izolacija sad je ispucala i poljepila se na okvir i krilo i tako razvalčila i pucala. I zavjese su bile stare i crne. Možda je bilo njegovo da ih opere ali opet, bile su kakve jesu i nije mu se sviđalo, nije mu ništa ovdje pristajalo. Pokušao je da se sjeti zašto je uopšte uselio u ovaj stan. Prije dvije godine, kako se sjeća, opet je bio mahmoran. Razlgedao je po čitav dan na nekoj sjebanoj 'hoću-neću' kiši stanove sa jednog kraja grada na drugi. Jedan je bio još manji, jedan skup, treći daleko, četvrti bez imalo privatnosti, peti ponovo skup, šesti skup, sedmi još manji. Tu je negdje naleto i na ovaj, već smoren i vidno mokar po ramenima i tjemenu glave. Stari djedica ga je dočekao na vratima kad ga je nazvao i reko da će biti tu za par minuta.

07.03.2017.

1

Moram izselit odavdje- reče sebi. Piljio je iz kreveta ravno u strop iznad glave i tamo, na ćosku, manifestirala se fleka od vlage. Ovo je treći put u godinu dana da se crno zlo proteže u sva tri ugla, posebno niz onaj koji je spuštao prema njemu. Crnilo je započinjalo kao tačka, zatim su se tri trake u tri pravca širile da zgrabe šta stignu, da pokriju što više prostora mogu. Moram, izselit prije nego što me pojede- pomisli. Vlaga mu nije smetala od kako je bio mali, ali doza opreza, ono malo u njemu što je svakoga čuvalo od propasti, tračak panike kad treba ili ne treba, kao rudiment od pračovjeka, govorio mu je iz djetinjstva da to nije dobar znak. Jedno jutro probudit će se i teško će disati, bolit će ga glava, morat će doktoru da ga kopčaju na mašine i čiste prljavštinu koju crnilo u snovima bude ispuštalo u njega, niz strop, pravo u pluća. Moram izselit, bila je prva pomisao tog dana. Bila je nedjelja tog dana, mahmorna, teška nedjelja. Jedan od onih dana u kojima bi, da ne bi bio gladan, preležao čitav dan, al bas čitav. Međutim, kako će ustati eventualno gonjen u WC ili glađu, ustat će odma, obavit sve unaprijed, i što prije se ponovo vratiti u krevet. Dario odlijepi oči od vlage u ćosku i podiže se u gaćama i majici. Soba je bila razbacana, odjeća po podu, preko stolice, na stolu, najmanje u ormaru. Sa poda podiže najbliže ruci i navuče, majicu spremnu za pranje. Odma pored bila je kuhnja. Suđa je bilo, kao odjeće, ovaj put više u sudoperu prljavog nego u policama čistog. Frižider je bio pun smrznute pite, nekih fileta od ko zna kad, smrznutih, kesica majoneze, kutija u koju nije zavirio od kako je prošle sedmice zaboravio šta se u njoj nalazilo. U vratima frižidera bila je tuba kečapa. Ovo je iskušenje. Da li da se spremi ponovo, izađe i kupi nešto jestivo sa ono para što je ostalo, ili da popusti pred sobom i samo se ponovo zavuče u krevet dok baš ne bude morao da jede, dok ga muka od gladi ne natjera. Bar ne moram na faks, pomisli, i zavuče se ponovo u krevet. Posteljina je bila čista, bar to, mirisala je na hladan zrak. On se skupi, zatvori oči i poče da sniva, ali bezuspješno. Kad ponovo otvori oči već je gledao prema stropu, u ćosak, u crno, i ono se oteglo, činilo se, kad god nije gledao, da ga zgrabi kad najmanje bude očekivao. Pokušao se prisjetiti noći prije, izlaska u hladnu noć, besciljno opijanje, kao takmičenje među rajom kako bi sutradan svako za sebe pa zajedno nekad na kafi brojati litre i krigle. Sjećanja su mu bila bistra. Često je pio, ali se rijetko desilo da se ne sjeća nekih dijelova. Dvije litre u parku, tri, četiri, šest krigli u Baru, jedna runda tekile, glupo plesanje, gužva za pisoarom, smjeh i teturanje kuci. To je bio standard, između toga pokoje bezuspješno barenje ili samo razgledanje onim što je tad mislio bio zavodnički pogled. Pogledao je na mobitel po prvi put, bio je kraj kreveta, ako nađe i novčanik, koji bi trebao bit u hlačama, i bar koju paru u njemu, neće bit tako loše za pocetak. Ustao je ponovo i više od gladi nego zbog bilo čega drugog uputi se vani do trgovine. Sunce je bilo jako, prejako za njegove oči al sad je već zaključao vrata i bilo mu se mrsko vratit u stan po naočale. Ionako je blizu. U trgovini je kupio gazirani sok i salamu. Toliko para mu je bilo ostalo. Jeo je sa umorom, u želji da je možda imo para i snage da ode po ćevape. Nije bio švorc, bilo je para na bankomatu ali to je značilo jos jedan krug, jos jedna tačka koju bi morao posjetit a to je bilo preivše hodanja za odma na jutro. Možda za ručak pomisli, mada je veća vjerovatnoća bila da će jest ostatak selame sa ostatkom majoneze i hljeba, ako od toga išta ostane. Na laptopu je svirala muzika, neki rock, pa balade, pjesme koje se vrtile toliko dugo da ih je u međuvremenu popamtio i koje su mu sad već dosadile. Kad bi se samo mogao sjeit nečeg što bi mu diglo raspoloženje, ali nije mogao. Mozda nešto što... ali i toga se već prečesto prisjećao i nikad nije nalazio ništa novo, i te pjemse su mu već dosadile.


Slika (kratka priča iz starog arhiva)

opis redoslijeda

Opis priče
Pokusao sam da je napišem u horror-triler žanru.
Priča prati Darija koji se useljava u novi stan i tamo nalazi na sliku koja počinje da mu okupira misli i život.

NAPOMENA
Blogger ne izbacuje razmake između redova, što je jako iritantno i neodgovorno. Zato sav tekst stavlja u jedan dugački red bez prekida i novih redova. To neka bude na njihovu sramotu, ko god je odgovoran za način rada stranice.

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
383

Powered by Blogger.ba